Nakon što su Mesić i Račan došli na vlast Todorić i Europska banka za obnovu i razvoj potpisali su 30. studenoga 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu od 170 milijuna eura, te se Todorić počinje naglo širiti. Agrokorov Konzum se širi izvan Zagreba, te otvara logističko – distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Todorić je, uz Račanovu i Linićevu podršku u Londonu počeo uzimati velike kredite za obnovu balkanske privrede računajući kako je nova Jugoslavija moguća. Tu priliku Todorić je shvatio kao mogućnost za kupovinu svega na Balkanu uz pomoć kredita.
Kako bi dobavljače prisilio da što više kupuju u njegovim poduzećima Agrokor je 2001. počeo izdavati novčane bonove koje su dobavljači, zbog vlastite nelikvidnosti uzrokovane pogrešnom monetarnom i fiskalnom politikom, počeli dijeliti svojim radnicima kao dio plaće, ili kao uskrsnice i božičnice. Pošto konkurenti ovo nisu mogli raditi Agrokor je i na taj način stekao dodatnu konkurentsku prednost. Dvije godine kasnije veći konkurenti su počeli preko medija tvrditi kako je to nelegalna emisija novca, na što je Guverner Rohatinski reagirao tako što je 2003. ukinuo Devizno dokumentarnu kontrolu (DDK) koja je imala zadaću sa deviznim inspektoratom i Finom obavljati trostruku kontrolu plaćanja svih poduzeća u zemlji i s inozemstvom. Time su sve kontrole prebačene na poslovne banke. Tako se HNB sam isključio iz kontrole platnog prometa iako je po zakonu to jedna od njegovih osnovnih zadataka.
Dok se Račan trudio obnoviti jugoslavensko gospodarstvo, njegov najveći gospodarski stručnjak Slavko Linić se istakao u pomaganju prijateljima. U to vrijeme Viktor Lenac u vlasništvu Damira Vrhovnika bilo je pred stečajem, nakon što je prethodnih godina vlasnicima isplaćena velika izmišljena dividenda uz pomoć bankarskog kredita. Kako bi spasio brodogradilište svoga kuma, Linić mu je pomogao sa 56 milijuna dolara na trošak poreznih obveznika, ali to nije bilo dovoljno pa je Lenac ipak završio u stečaju.
Već 2001. zbog svađa u vladi između SDP-ovaca i Budišinih liberala pojedini ministri shvaćaju kako je mala vjerojatnost dobivanja drugih izbora, te se nastoje osigurati za budućnost. Zahvaljujući takvim zaključcima 2001. fiktivno prodaju Zagrebačku banku koja je stvarno već puno ranije bila prodana, a kod ove fiktivne prodaje koja je formalizirala ranije stanje nije izvršena nikakva novčana transakcija u državni proračun. Zbog nesposobnosti i neodgovornosti u kontroli prodaje Slavonske banke Austrijskoj Hypo Alpe Adria Bank Hrvatska je kasnije po presudi arbitražnog suda u Londonu morala platiti obeštećenje od 45 milijuna EUR-a, to jest oko 330 milijuna kuna.
U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski, njemački i austrijski bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Kako bi ostvarili prikriveni monopol, strani britanski bankarski lobi započeo je tajni rat protiv preostale konkurencije. Britanci su uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli valutnim špekulacijama isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, u trgovini devizama uvijek netko gubi, a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Od početka 2001. izgubljeno je oko 100 milijuna USD, a sve su Guverner Rohatinski i ministar financija Linić morali kontrolirati i spriječiti, ali oni, slučajno ili namjerno, ništa nisu primijetili. Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili Hrvatskoj državi, a naplatili su se od hrvatske države prema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku. Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti u korist Britanskih anonimnih kupaca. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare.
Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova novih domaćih banaka i štedionica postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima, a za to se ponajbolje brinuo guverner HNB-a koji je sve činio kako bi održao prevlast interesa stranih bankara na uštrb domaćih proizvođača. Od domaćih kompanija pomagao je jedino Agrokoru tako što nije pratio izloženost domaćih banaka Agrokoru i povezanim poduzećima. Stvarajući sve veće prepreke novim malim domaćim štedno kreditnim zadrugama i kreditnim unijama uspio ih je većinu uništiti, a vodeći ekstremno restriktivnu monetarnu politiku i braneći deviznu klauzulu uspio je hrvatske dužnike pretvoriti u robove stranih bankara koji su došli u poziciju gotovo apsolutnih gospodara hrvatske privrede. Naime, nakon prodaje banaka strancima neki poduzetnici su počeli osnivati nove štedno kreditne unije, a HNB ih je uništio zabranom rada, a kako se ne bi pretvorile u male banke osnivački kapital potreban za osnivanje nove banke je višestruko povećan. Neki poduzetnici su se bavili posuđivanjem slobodnih viškova novca sa žiroračuna svojih poduzeća, a to su bankarski lobiji proglasili nelegalnom konkurencijom, pa su progurali zakon po kojem poduzeća moraju na kamate obračunati PDV, dok banke to ne moraju, kao da i banke nisu obična poduzeća koja prodaju svoju robu, to jest novac.
Javnost je 2003. godine doznala kako je dug RH od 2000. do 2003. narastao od 9.2 milijarde dolara na oko 26 milijardi 2003. godine, odnosno Račan je u tri godine zadužio Hrvatsku za gotovo 16 milijardi dolara, odnosno 4 puta više nego Tuđman u deset godina.
U bankarske poslove upliće se i TDR koji počinje i poslovnu suradnju s Iranian Tobacco Company. Ova početna suradnja je izrasla u zajedničko partnerstvo i zajedničko vlasništvo tvornice u Iranu. Ovakve aktivnosti izazivaju sumnju kod Američkih službi, te počinju istraživati njihove poslove i poslove banaka sa kojima su surađivali na raznim poslovima. Zbog toga 2008. likvidirana je Rovita d.o.o. dva tjedna prije saslušanja američkog Senata o LGT banci. Rovita je osnovana 1991.godine kao društvo kćer TDR-a sa sjedištem u Liehtenstajnu. Ova tvrtka preuzela je većinsko vlasništvo nad podružnicom Hypo Alpe Adria banke u Lihenštajnu u vrijeme kada se Hypo Alpe Adria Bank Group International (HGAA), prodala njemačkom Bayern LB 2007. godine. Istraga o ovim međunarodnim bankarskim malverzacijama pretvorila se u najveći bankarski skandal poslijeratne Europe, pošto su u HGAA skandalu otkrivene milijarde dolara nezakonitih financijskih odljeva putem kriminala i korupcije iz državnih proračuna zemalja na Balkanu od 1991. godine.
Dolazak ekonomske krize
Dolaskom banaka u ruke stranaca one su počele snažno kreditirati stanogradnju. Za odobravanje kredita graditeljima dovoljno je bilo imati parcelu sa građevinskom dozvolom, a istovremeno su davali kredite i kupcima stanova. Na taj način su na istom poslu dva puta zarađivali. I to je išlo odlično do 2008. godine.
Oko 2006. cijena nafte na svjetskom tržištu je naglo porasla preko 140 dolara po barelu pa je počela propadati američka industrija velikih automobila koji troše puno nafte. Zbog toga su radnici u toj industriji ostali bez posla i nisu mogli vraćati kredite za stanove. To je izazvalo veliku nestabilnost na tržištu nekretnina. Ova je dovelo do krize koja je počela zbog prevelikog ulaganja u građevinski sektor, čime je stvoren nekretninski balon sve skupljih stanova. Kad je nekoliko velikih banaka došlo u situaciju da ne mogu prodati izgrađene nekretnine i naplatiti odobrene kredite za precijenjene stanove, balon je pukao 2007. i velika svjetska banka Lehman Brathers je bankrotirala. Rezultat je nagli pad cijena nekretnina, gubitak radnih mjesta i opći pad potražnje, zbog čega su pred propast dovedene sve banke i investicijski fondovi koji su ulagali u nekretnine.
Ova kriza se slijedeće godine proširila na čitavi svijet, pa i u Hrvatsku. U toj situaciji bankari pooštaravaju uvjete za kredite te mnogi građevinski poduzetnici propadaju. Istovremeno i država obustavlja investicije u velike projekte, umjesto da ih povećaju, te zbog toga propada čitav građevinski sektor i naglo se povećava broj nezaposlenih. Ovakve državne investicije mogla je financirati i HNB, ali ona to nije željela učiniti.
Kako bi spriječili propast banaka, a time i propast štediša koji su svoj novac držali u tim bankama SAD i Velika Britanija su počele emitirati više desetaka tisuća milijardi dolara i funti koje su posuđivale ugroženim bankama, a ove su tim novcem kupovali Eure, europske vrijednosne papire, zlato i ostale vrijednosti za koje su procijenili kako će im vrijednost rasti. Zbog ogromnih ulaganja u Euro vrijednost Eura je porasla za oko 30%. Time su američki proizvodi na europskom i svjetskom tržištu postali vrlo konkurentni, proizvodnja se za par godina počela oporavljati, ali se kriza preselila u EU.
Zbog takvog precijenjenog tečaja Eura privrede slabijih država eurozone su došli u veliku krizu prezaduženosti, pošto im je dug zbog sve jačeg Eura i sve većih kamata naglo porastao.
A najveći krivci za pogrešnu monetarnu politiku ECB-a bili su najveći europski vjerovnici, Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija i Danska kojima odgovarao jak Euro kako bi slabije države poput Grčke, Španjolske, Portugala, Irske i Italije, te bivših komunističkih zemalja prisilili na kompenzaciju; dug za dionice poduzeća, oranice, šume i otoke. Počeli su im u vlade uguravati “stručnjake” koji bi takve ugovore bili spremni potpisati.
U mandatu prije deset godina
Sa dolaskom Milanovića na vlast(23.XII. 2011 – 22.I. 2016.) naglo se šire i poslovi Milanovićeve obitelji, te mu brat Krešimir širi poslove i sa svojim ortakom Robertom Ježićem kojeg Uskok tereti zbog kriminala u Hrvatskim poštama gdje je direktor. Milanović je riješio spor a hrvatski građani su oštećeni za oko 2 milijarde kuna. Odmah potom brat Krešimir dobiva kredit od 3.250.000 eura.
Za vrijeme Milanovićeve vlade počeo je i egzodus Hrvata prema zapadu. Nakon što se svjetska gospodarska kriza proširila i na Hrvatsku političari su došli do zaključka kako je potrebno je primijeniti recept iz bivše Jugoslavije, odnosno potrebno je izvesti radnu snagu koja treba svojim članovima obitelji slati donacije. Kako bi što više ljudi otišlo raditi van potrebno ih je do trenutka ulaska u EU dovesti u stanje trajne blokade i nemogućnosti opstanka u Hrvatskoj. U tom cilju od 1. siječnja 2011. Fina od banaka preuzela vođenje ovrha. Ovime su prezaduženi građani izgubili mogućnost skrivanja računa, pošto su svi povezani OIB-om. Ovo je opravdano navodno zbog usklađivanja sa zakonodavstvom Europske unije, a odgovaralo je bankama koje su počele uspješnije naplaćivati potraživanja, te odvjetnicima i javnim bilježnicima koji su zbog krize izgubili većinu svojih poslovnih subjekata. Promjenama zakona o ovrsi vjerojatnost naplate potraživanja od pojedinaca je znatno porasla, dok je istovremeno zbog donošenja predstečanjog zakona, vjerojatnost naplate potraživanja od poduzeća bitno smanjena.
Kako bi povećali propast sitnih obrtnika i poduzetnika te tako povećali i iseljavanje Linić je 2012. progurao zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Ovim zakonom spašeno je nekoliko tisuća velikih poduzeća na račun njihovih dobavljača. Vrlo brzo preko 50.000 obrtnika i malih poduzetnika je blokirano te su propali, a vlasnici i zaposlenici propalih malih poduzeća i obrta počeli su tražiti posao u inozemstvu.
Nakon prebacivanja ovrha na Finu u slijedeće 3 godine došlo je do sve većeg broja blokiranih pa pojedini suci pod pritiskom građana počinju primjenjivati propise po kojima se račun po zakonu iz 2008. godine mora odblokirati u roku od godinu dana, a po onom iz 2012. godine već nakon tri mjeseca. Kako bi spriječili deblokadu prezaduženih građana proguran je novi zakon o ovrhama, te je od rujna 2014. ukinuta odredba po kojoj se račun mora deblokirati ako se nakon nekog vremena ovrha ne može naplatiti. Ovime je broj građana pod blokadom počeo naglo rasti, te je zahvaljujući ulasku u EU nastavio još masovni odlazak na rad u Njemačku i Irsku, a njihove novčane donacije u Hrvatsku su također počele naglo rasti. Time su počeli rasti i gospodarski makroekonomski pokazatelji, kao i pokazatelji o smanjenju broja nezaposlenih.
Nova politika ECB-a
Prije gospodarske krize iz 2008. ECB je vodila politiku visokih kamata na štednju i kredite što rezultira vrlo niskom inflacijom koja je ponekad prelazila u deflaciju pa Grčka, Italija, Španjolska i Portugal dolaze u velike probleme. ECB pokušava pomoći konvencionalnim metodama pa snižava referentne kamatne stope. Međutim, komercijalne banke se boje taj novca plasirati poduzećima te novac polažu na račune ECB- a. Prije krize komercijalne banke su na računima ECB-a imali deponirano u prosjeku od milijardu eura, a izbijanjem krize banke na dnevnoj razini deponiraju krajem 2008. godine više od 200 milijardi eura. Zbog ovog straha bankara za odobravanje kredita kriza se još produbljuje pa rubne države ulaze u još veću krizu. Ni sami industrijalci ne uzimaju nove kredite za nove investicije, pošto su i stari kapaciteti neiskorišteni zbog manje potražnje za proizvodima.
Zbog nelikvidnosti potražnja poduzeća i građana za kupovinom se smanjuje te se kriza još pojačava. To se osobito lođe odražava na izvoz izvan EU pošto je vrijednost Eura porasla 30 posto, a najviše na rubne države koje su izvozile na dolarska tržišta.
Kako bi se povećala likvidnost ECB mijenja monetarnu politiku s restriktivne u ekspanzivnu, spuštajući referentne kamatne stope. Tako 2. listopada 2008. godine kamatnjak na referentne kamatne stope GOR iznosi 4,25%, a 07. svibnja 2009. godine 1,00%. Osim snižavanja referentne kamatne stope uveden je niz nekonvencionalnih mjera u cilju pružanja dodatne likvidnosti. Sve to ne donosi rezultate pa ekonomska i financijska kriza jačaju, raste nezaposlenosti, te padaju porezni prihodi država članica.
Grčka, Italija, Irska, Španjolska i Portugal upadaju u financijsku nestabilnost. Zbog toga u članicama eurozone; Grčkoj, Italiji, Irskoj, Španjolskoj i Portugalu dolazi do pada kreditnog rejtinga i značajnog rasta kamatnih stopa na državne obveznice. Te države prodajom obveznica pokušavaju nadoknaditi gubitke od smanjenja poreznih prihoda. Pošto države ne mogu uzimati novac direktno od ECB-a obveznice prodaju na tržištu gdje cijena novca ovisi o njenom kreditnom bonitetu, pa prezadužene države plaćaju višu kamatu nego sjeverne države EU. Pad kreditnog rejtinga navedenih država članica Euro zone odražavaju se i na realni sektor manjom ponudom kredita sa višim kamatama, te smanjenjem investicija, što rezultira smanjenjem proizvodnje i padom zaposlenosti.
Pošto rast kamatnih stopa na državne obveznice pojedinih država članica nije doveo do porasta inflacije, već se naprotiv pojačava deflacija ECB odlučuje intervenirati na tržištu novim potezima. Zbog toga je 10. ožujka 2010. godine ECB najavila pokretanje programa kupnje vrijednosnih papira na tržištima obveznica u cilju smanjivanja napetosti na tržištu. ECB počinje kupovati vrijednosne papire poput SMP (2010.) i CBPP (Covered Bond Purchase Programme) (2009., 2011., 2014.), te putem smanjenja GOR po fiksnim kamatnim stopama dodatno povećava likvidnosti. Uvode se „kreditori u nuždi“ kreditirajući veći broj banaka i ostalih financijskih institucija. Širi se i spektar vrijednosnih papira koji postaju kvalificirani kolateral od strane ECB-a. Kupuju se državne obveznice, pa čak i od poduzeća, što povećava likvidnost financijskih tržišta, snižavajući troškove zaduživanja država, poduzeća i kućanstava.
Programom kvantitativnog popuštanja središnje banke kupuju vrijednosne papire (obveznice kreditnih institucija), povećavajući likvidnost bankarskog sustava što snižava kamatne stope i potiče jeftinije kreditiranje realnog sektora. Posljedica kvantitativnog popuštanja je značajno povećanje pozicije vrijednosnih papira u aktivi bilance ECB-a.
Kupnja dugoročnih državnih obveznica bila je vrlo kritizirana od strane Njemačke, jer se navodno, takve transakcije mogu protumačiti kao podržavanje neodgovorne fiskalne politike financiranjem duga. Nijemcima ne odgovara oporavak rubnih država pošto žele od prezaduženih država u nekretninama i dionicama naplatiti ono što su njemačke banke prethodno uložile u te države.
Pošto nove mjere ECB-a počinju davati rezultate dužnička kriza rubnih europskih država je okončana 2013. godine, ali pošto i dalje postoji deflacija i ne dolazi do gospodarskog rasta Guverner ECB Mario Dragi i dalje kupuje vrijednosne papire, što je dobro za Italiju i rubne europske države, ali loše za Njemačku i sjeverne države koje žele naplatiti kredite u nekretninama i dionicama. Sve ovo Dragi čini kako bi spasio Italiju od financijske kolonizacije, a kolateralnu korist su ostvarili sve prezadužene države od Portugala do Španjolske, Grčke, Hrvatske i svih ostali istočnih država. Iako Hrvatska nije članica eurozone od ove Dragijeve politike je imala interes nekavu malu korist zato što je Kunu vezala za Euro.
Kako bi se pojačao gospodarski rast i ukinula deflacija 24.1.2015. Europska centralna banka odlučuje uložiti do 1080 milijardi eura kreditnog novca koje će ubrizgati u europski monetarni sustav u sljedećih 18 mjeseci. Kupnja 21 vrste vrijednosnih papira od strane ECB-a u programu kvantitativnog popuštanja započelo je u ožujku 2015. godine. Predsjednik ECB-a Mario Draghi objavio je to na konferenciji za novinare, kao odluku Upravnog vijeća ECB-a koja je donesena isti dan. Mario Dragi izjavljuje kako će se plasiranje novca provesti kupnjom financijske imovine, kupnjom obveznica izdanih na temelju neke financijske imovine, te pokrivenih obveznica s nekom vrstom državnog jamstva. ECB će kupovati te vrijednosne papire sve dok se inflacija ne počne približavati ECB-ovu cilju – malo manje od dva posto na godinu u srednjem roku. ECB će u cilju zaustavljanja deflacije, i poticanja zapošljavanje u sustav europskih nacionalnih centralnih banaka, početi kupovati (na sekundarnom tržištu, od banaka, a ne izravno od vlada), obveznice država članica eurozone, državnih agencija i europskih institucija, denominirane u eurima i s prvoklasnim bonitetom. Nacionalne obveznice će kupovati nacionalne centralne banke, sukladno svojem učešću u ECB-ovom kapitalu. To znači kako će Grčka centralna banka kupovati grčke državne obveznice, a Ciparska ciparske i td. Tako je osigurano da Nijemci ne snose rizik bankrota Italije ili Grčke. Ovime je u stvarnosti došlo do fragmentaciju Eurozone čime je počeo stvarni raspad Eurozone.
ECB-ova odluka znači kako je angloamerička monetarna doktrina, po kojoj centralna banka smije preko sekundarnog tržišta financirati državu, čime je nadvladala njemačku doktrinu po kojoj je to neprihvatljivo jer uzrokuje rasipništvo državnih administracija i hiperinflaciju.
Nijemci su reagirali tako što su Marija odlučile tužiti, najprije pred njemačkim Ustavnim sudom, a zatim i pred Europski sud pravde.
Međutim, početkom migracijske krize 2015. godine kao jedna od posljedica Arapskog proljeća Nijemci shvaćaju kako će većina migranata doći u Njemačku. Kako se EU ne bi raspala Nijemci odustaju od zatezanja odnosa sa prezaduženim državama i odustaju od tužbi prema Mariju Dragiju. Zbog Brexita Njemačka shvaća kako je opstanak eurozone, a i same EU upitan, te smanjuje pritiske prema ekonomskoj kolonizaciji rubnih država, ali istovremeno preko medija i političara pod nadzorom pojačava pritiske na države koje nisu članice eurozone da prihvate euro kao svoju valutu. Širenjem eurozone rizici od njenoga raspada bi se smanjili i proširili na nove članice, te su tako ti pritisci pojačani i na Hrvatsku.
Otkriveni tajni računi bankara
Početkom lipnja 2015. u medijima je izašla informacija kako je direktor Privredne banke Božo Prka dobio poziv za razgovor u Poreznu upravu gdje je objašnjavao porijeklo svoje imovine, nakon što je dobio obavijest o knjiženju 20 milijuna kuna kamata od ušteđevine na inozemnim računima. Kamate je dobio na štednju u inozemnim računima od 100 milijuna eura. Poreznici su počeli istraživati kako je Privredna banka Zagreb prodana Talijanima. Dok je bio ministar financija, Prka je dokapitalizirao Privrednu banku Zagreb s 2 milijarde i 300 tisuća maraka, a onda je tako dokapitaliziranu banku prodao Talijanima za 640 milijuna maraka. Do kraja Račanova mandata za sanaciju banaka je utrošeno 87,6 milijardi kuna, a Račan ih je prodao za samo 5,4 milijarde kuna.
Nakon otkrića Prkine uštede otkriveno je i kako 20 hrvatskih državljana na štednji u inozemstvu imaju ukupno 1,7 milijardi kuna ušteđevine, od kojih njih četrnaestero živi u Hrvatskoj.
Priča oko Prke je uskoro nestala iz medija, a pojavle su se informacije kako je Slavko Linić sve optužbe poništio nakon što je Privredna banka Zagreb prihvatila sanaciju Nexe grupe kojoj je u predstečaju utvrđeno kako duguje skoro 3 milijarde kuna. Najveći gubitnici u Nexe grupi su bili HBOR, Raiffeisen, Zaba, PBZ, te mirovinski fondovi.
Dok je trajala ova afera Ministar financija postao je Borislav Lalovac. On je otvoreno u javnosti progovorio o primanjima 150 vodećih bankara koji zarađuju 170 milijuna kuna godišnje, čime je ušao u rat sa njima, ali nije znao učiniti ništa kako bi uz pomoć nove politike ECB-a smanjio kamate na kredite poduzećima, te reprogramirao stare kredite države novim kreditima sa puno manjim kamatama.
Potezi i greške HNB-a u krizi i nakon nje
Dok je trajala ekonomska kriza u EU monetarna politika HNB bila je puno restriktivnija nego kod ECB-a. Kada je ECB spustio kamate na blizu nule HNB je kamatnu stopu i dalje držao iznad 6 posto što je bilo dobro samo za bankare kako bi mogli bolje zaraditi. Pad cijena nekretnina i pad opće potražnje je prouzročio novu deflaciju na tržištu realnih proizvoda, ali ta deflacija se ponovno prikriva povećanjem cijena monopolskih i komunalnih proizvoda ili usluga. Umjesto da se bori protiv deflacije HNB se bori protiv inflacije. Zbog toga se građevinski sektor potpuno raspao. HNB je to mogao spriječiti samo da je slijedio politiku ECB-a, ali je problem što to bankarima ne odgovara. Niže kamate donose i niže provizije i bonuse, a to bankarskim lobistima koji sjede u HNB-u nikako ne odgovara.
Najnoviji komentari