Što se tiče “NE” Staljinu, to je priča za malu djecu. Da Zapad, a naročito London nisu stajali iza njega, sovjetske vojne trupe bi ušle u Jugoslaviju kao što su ušle u neke države u Europi.

Tito je najprije opljačkao svu privatnu imovinu, a kada je to potrošio počeo je tražiti pomoć. Kada se posvađao sa svojim drugom Staljinom zapad mu je počeo slati obilatu pomoć u obliku nepovratnih kredita, a nakon toga su mu počeli davati i obične kredite koje treba vratiti. Od konca 50-ih godina u Jugoslaviji traje stalna kriza i nedostatak deviza za potrebe uvoza strojeva i opreme. Zbog toga dolazi do liberalizacije prelaska granice kako bi ljudi mogli otići raditi u druge države. Radnici na radu u inozemstvu slali su novac kući i to je postao glavni izvor deviza u Jugoslaviji. Godišnji priljev deviznih doznaka od iseljenika uskoro je dostigao oko 2 milijarde dolara i to je uz turistički priljev bio najvažniji priljev deviza. Na rad u inozemstvo je otišlo više od 5 posto stanovništva, a dobar dio onih koji su otišli u SAD, Kanadu, Latinsku Ameriku, ili Australiju nikad se nije vratilo. Oko 50% iseljenika bili su Hrvati, iako je Hrvata u Jugoslaviji bilo manje od 25%. Usprkos tome trgovinski deficit 1979. dostigao je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara.

Inflacija je 1981. skočila na oko 45 %. S tržišta su nestale mnoge uvozne robe, nije se mogao plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionalizacija opskrbe deficitarnim proizvodima, i nastala je opća gospodarska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije. Zbog sukoba oko deviza došlo je do sukoba dijela rukovodećih elita u republikama od 1971. do 1973. nakon čega je moć savezne vlasti slabila. Time su republičke Vlasti dobile prava podizanja međunarodnih zajmova, sredinom 1970. krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Nove političke strukture koje su došle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i “nacionalista” u Hrvatskoj, željele su dokazati kako će ostvariti i više od onoga što su smijenjeni lideri obećavali, a za ostvarenje njihove ambicije utrošeno je oko 45 milijardi USD. Taj novac dijelom je utrošen u investicije, a dijelom u standard. Glad za stranim kapitalom i lokalni partijski kriminalci doveli su do velikih zaduženja. Zbog velikih zaduženja država je upala u klopku dramatičnih promjena na svjetskom tržištu kapitala.

Nakon smrti Tita zapadne države su prestale davati kredite Jugoslaviji. Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, Milka Planinc je u strahu od naglog pada standarda i bune ukinula obračun realne amortizacije, pa je nominalna amortizacija zbog visoke inflacije postala samo simbolična, bez mogućnosti održanja realne vrijednosti opreme i strojeva. Time su se prikazivale nerealne vrijednosti dohotka koji je dijeljen radnicima kroz plaće, odnosno prikazani gubitci gubitaša su bili daleko manji od realnih gubitaka. Na taj način vrijednost poduzeća je realno smanjivana na račun plaća radnika. Skupština Jugoslavije je 1984. odbila zakonski prijedlog kojim se htjelo suzbiti pokrivanje gubitaka iz državnih fondova poduzećima. Štednja građana je premašila godišnju masu isplaćenih plaća: u 1983. bilo je na štednji 1.219 milijardi dinara, a masa isplaćenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 milijardi; u 1984. štednja je bila 1.896 milijardi, a osobni dohoci 1.731,6 milijardi dinara. Od ukupne štednje oko 75% bilo je u devizama, koje je držalo oko 4 milijuna deviznih štediša. Tijekom prethodnih 10 do 15 godina masovno se razvio promet devizama medu građanima, zahvaljujući turizmu. Štedišama je u 1984. plaćeno 180 milijardi dinara na ime kamata, što je više nego suma mjesečnih plaća svih zaposlenih u zemlji, koja je tada iznosila 144,2 milijardi din. Među štedišama oko 4% štediša raspolagalo je sa 45% ukupne štednje, a preostalih 96% imalo je 55% uloga. Sve više rastu bolovanja, rad na crno, siva ekonomija, krađe i neplaćanje računa. Kako bi se produžila agonija propadanja državnih poduzeća 1987. pokreće se još veća inflaciju koja je imala za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, partijskih i sindikalnih fondova i SIZ-ova, te je 1988. procijenjeno kako je realna vrijednost svih poduzeća nula dinara, osim nuklearke Krško. Poduzeća sa ogromnim viškovima radne snage i fondovi su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Kako poduzeća ne bi mogla sačuvati svoju novčanu imovinu zakonski im je zabranjeno novac pretvarati u devize, ili ga čuvati u inozemstvu (iako su to same banke činile čuvajući devize u svojim stranim podružnicama). Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka, fiktivnog uvoza, ili nenaplaćenog izvoza prenijeta na inozemne tajne račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su usput odobravani «menadžerski» krediti u milijunima dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne ili inflacijske klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti. Prije raspada Jugoslavije, u pokušaju njenog spašavanja vanjski kreditori su dug restrukturirali tako da joj je oprošteno oko 60% duga, ne računajući 120 milijardi “bespovratnih kredita” za vojnu opremu koju je primala od sukoba sa Staljinom do Titove smrti. Ovo je ispregovarao Ante Marković koji je dobio dodatnih 700 milijuna dolara pod uvjetom da sačuva Jugoslaviju. I tako je dug Jugoslavije pao na 20 milijardi dolara, ali Jugoslaviju nije uspio sačuvati. Počeo je prodavati poduzeća, ali samo pouzdanim partijskim kadrovima koji su krčmili ono što je preostalo i to prije prvih izbora. Uzeli su banke novcem koji su izvukli na strane podružnice prije propasti jugoslavije, i oni su danas vlasnici većine kapitala na prostoru čitave jugoslavije. Preostala proizvodna poduzeća su prodavana tek nakon što su sve što imala dala pod hipoteku kako bi mogli isplaćivati plaće. Kada više nisu imali što dat pod hipoteku takva poduzeća su na brzinu prodavana kako bi krivica pala na nove vlasnike. I tada je krenula priča o pljačkaškoj privatizaciji, iako je privatizacija uspjela čak i spasiti neka potpuno uništena i blokirana poduzeća.”

Hrvatsku imamo zahvaljujući Bogu i našoj pobjedi u Hrvatskom obrambenom ratu. Hrvatski obrambeni rat je temelj hrvatske države. Zahvaljujući ZAVNOH-u, AVNOJ-u, 22. lipnju, Ustavu iz 1974. i sl. imali smo rat 90-ih godina prošlog stoljeća. Da smo ne daj Bože izgubili rat, ovaj put ne bi došli ni do Bleiburga.

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *