U ekonomiji, jednako tako u cijeloj sferi ljudskog djelovanja imamo i/ili smo imali mogućnost prihvatiti modele, odnosno moduse djelovanja.
U USA su ekonomske doktrine Miltona Friedmana primjenjivali desetljećima. Zanimljivo je da je još kao savjetnik čileanskog diktatora Pinocheta Friedman savjetovao „rafalnu preobrazbu ekonomije“ – rezanje poreznih stopa, slobodnu trgovinu (u kojoj opstaju samo najveći), privatiziranje usluga, rezanje javne potrošnje i deregulaciju tržišta. I Čileanci su državne škole zamijenili privatnima i plaćali ih vaučerima, a siromaštvo kroz koje je prošao Čile nakon američkih ekonomskih reformi bilo je toliko jezivo da je velik dio stanovništva doslovce gladovao.
Samo tijekom rata u Iraku 2006. godine u listopadu, kada je poginulo 3709. civila, američka energetska tvrtka Halliburton zaradila je čistih 20 milijardi dolara. Nakon što je Reagan dopustio da na političke odluke vrha američke države, odnosno Bijele kuće, ključan utjecaj imaju banke i Wall Street, kako je dokazao u mnogim svojim filmovima Michael Moore, tako je friedmanovski model danas prepoznatljiv u čitavom svijetu – a njegove glavne značajke su golem priljev javnog vlasništva u privatne ruke uz dužničku eksploziju, te stvaranje golemog jaza između zastrašujuće bogatih pojedinaca i sve siromašnijeg ostatka građana, što se sve dogodilo i u Hrvatskoj.
Iako ni sam nije vjerovao u MMF i Svjetsku banku (koji su klasičan primjer miješanja vlasti u slobodno tržište), imao je nevjerojatnu sreću da su te institucije napučili upravo njegovi učenici. Kada su države proživljavale teške ekonomske krize, mogle su se obratiti samo tim institucijama, redovito naletjevši na friedmanovsku minu. Jer i MMF i Svjetska banka su ekonomske katastrofe shvaćale čisto friedmanovski – kao nova područja slobodnog tržišta, iako su trebale djelovati potpuno suprotno, kao branik ekonomskim lomovima i šokovima.„trijumf friedmanovštine“. Ili, kako je priznao Davison Budhoo koji je dugo radio kao viši MMF-ov ekonomist, „sve što smo činili od 1983. nadalje temeljilo se na uvjerenju da imamo misiju ‘privatizirati jug ili pomrijeti’ i shodno tome – najpodlijim smo sredstvima stvarali ekonomsko bezumlje u Latinskoj Americi i Africi od 1983. do 1988. Usprkos tome, MMF i Svjetska banka su tvrdili da je sve što čine ‘u interesu stabilizacije’”.Načelo je bilo jednostavno – države u krizi očajnički su trebale hitnu pomoć kojom će stabilizirati valutu. No, kad se privatizacija i politika slobodne trgovine spakiraju zajedno s financijskim aranžmanom, državama ostaje samo da prihvate cijeli paket.
Nakon sloma komunizma, što god on značio kao ideologija, morao je biti supstituiran novom ideologijom koja će biti podesna za mobilizaciju demokratskih masa protiv novog neprijatelja. Bio je to islamski fundamentalizam . Komunizam, boljševici i Rusi na zapadu zamijenjeni su islamskim fundamentalizmom. Poznato je da su USA donijele niz zakona o sigurnosti a na štetu slobode i demokracije. Što samo po sebi se kosi i izravno proturiječi ekonomskoj praksi Miltona Friedmana. To pak znači jedno, demokracija postaje sigurna , ali neslobodna? Građani se manje više svjesno odriču slobode radi sigurnosti. Kreirano je jedno novo društvo, a zove se društvo nadzora kao produkt tehnoznanosti i tehnokulture koja u sebi nosi i elemente prikrivenog totalitarizma koji postaje sve očitiji. Postavlja se pitanje budućnosti demokracije u doba globalnoga informacijskog društva. Važne spojnice u interpretaciji globalne transformacije demokracije sa jedne razine nacionalne k transnacionalnoj, jest socijalna interakcija globalnih igrača u globalnom prostoru te njihovoj utjecaj na cjelokupno čovječanstvo. Možemo stoga zaključiti da, korporacije, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvoj u ogromnoj većini slučajeva mijenjaju identietet predstavničkih demokracija, slabeći pri tome njihov primarni cilj, zastupanje interese naroda.
U ovom slučaju stvara se kvazi-demokratska pozicija koja s druge strane nema jasan i odlučan odgovor birača, nego oligarhijski ustrojen model funkcioniranja i financiranja cjelokupnog ekonomskog i demokratskog sustava. Jasno je da tu nailazimo na procijep centara moći i njihovu odvojenost od interesa građana. David Held na ovaj problem se referira riječima:-Regionalna i globalna međupovezanost pobija tradicionalna nacionalna rješenja središnjih pitanja demokratske teorije i prakse. Čak i sam proces vlasti kao da ‘izmiče kategorijama’ nacije – države. To ima duboke posljedice, ne samo za kategorije pristanka i legitimnosti, nego za sve ključne ideje demokratske misli; za karakter političkih zajednica, za značenje odgovornosti, za ispravnost političke participacije te relevantnost nacionalne države. Radi se o dubokom ambisu provedbi misli i ideja te na koncu realizaciji ekonomskih i demokratskih procesa koja nastaju u situaciji teorijskog deficita demokracije koja se prelijeva u onaj očiti praktični deficit predstavničke demokracije u doba globalizacije. Kamo nas ti procesi odvode i ima li nade za Svijet nakon globalizma, teško ćemo dobiti jednoličan i točan odgovor. Jedno je sigurno, narodi i nacije su stiješnjeni logikom prihvati ili gubiš smisao postojanja, točnije ne postoji razlog da se ne prihvati naš plan i paket ‘pomoći’!?
Najnoviji komentari