Henry Kissinger napisao je sedamdesetih godina prošlog stoljeća: ‘Tko kontrolira naftu – kontrolira narode ili skupine naroda.

George W. Bush veli :-U Iraku smo zato da bismo posijali sjeme demokracije kako
bi procvjetalo i proširilo se po cijelome području autoritarnih režima.
Dakle, ideja je da se kontrolira nafta i, s obzirom da u EU raste značaj prirodnog plina, da se kontrolira i plin.

George W. Bush

I o tome se, u stvari, radi, kada je u pitanju projekt Velikog Bliskog istoka. Plan je prekrajanje mapa, stvaranje ujedinjenog Kurdistana, koji bi Washingtonu bio geopolitički stožer za kontrolu okolnih zemalja i destabilizaciju Turske, Irana, Iraka i Sirije, koja igra ključnu ulogu u čitavom projektu.(Taj plan vidjeli smo zaživio je 2015.godine) pokretanjm ogromne mase ljudi iz Sirije i okolnih zemalja. Plan je bio – ispraznimo Siriju i ‘invazijom njenih stanovnika u Europu’ učinimo ekonomsku i demografsku sliku Europe neizvjesnom i nestabilnom! Podmuklo od strane ‘prijatelja’ Republike Hrvatske!?

Kada je George W. Bush govorio o sijanju “sjemena demokracije” rijetki su ljudi shvatili da pod time misli na sjeme kompanije Monsanto.Poslije američke okupacije Iraka u ožujku 2003. gospodarski i politički život te zemlje korjenito se promijenio. Ne samo
da je Irak okupiran sa 130.000 američkih vojnika i malom vojskom privatnih plaćenika, nego je okupacijska sila – Sjedinjene Američke Države – preuzela potpunu vlast nad gospodarstvom te zemlje. Vlast nad cjelokupnim iračkim gospodarstvom počela se
provoditi iz Pentagona. U svibnju 2003. Paul Bremer III. postavljen je, s impozantnim naslovom, za upravitelja novostvorene
Privremene koalicijske uprave (Coalition Provisional Authority), skraćeno nazvane CPA, a u stvarnosti tek slabo prikrivene
okupacijske vlasti. Bremer je ranije bio dužnosnik američkoga Ministarstva vanjskih poslova specijaliziran za područje terorizma. Poslije toga je postao direktorom moćne konsultantske tvrtke Kissinger Associates (Kissinger i suradnici), čiji je vlasnik bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger.
Prije američke invazije iračkim je gospodarstvom, u koji ne uključujem naftu, dominiralo dvjestotinjak državnih poduzeća,
koja su proizvodila sve, od cementa preko papira do bijele tehnike. U lipnju 2003. Bremer je objavio kako će ta poduzeća biti
odmah privatizirana. “Dovođenje neučinkovitih državnih poduzeća u privatne ruke”, rekao je, “od presudne je važnosti za
oporavak iračkoga gospodarstva”. Plan privatizacije iračkoga gospodarstva za Bremera će biti najveća likvidacijska prodaja
od pada Sovjetskoga Saveza. No, bio je to tek početak Bremerova gospodarskoga plana.

Okupacija Iraka

Kako bi Irak učinio privlačnim za strana ulaganja, uveo je već spomenuti niz od 100 dekreta, tj. zakona kojima su stranim
multinacionalnim korporacijama dane sve ovlasti nad iračkim gospodarstvom.
Dekretom broj 37 porez poduzeća, koji je do tada iznosiooko 40%, smanjen je na 15% za sve gospodarstvene grane. Tako
država, bez prihoda od poreza, neće ni u čemu moći imati značajnu ulogu. Dekretom broj 39 stranim je kompanijama omogućeno stjecanje 100-postotnog vlasništva nad svime osim nad sirovinama. Time im je osigurano neograničeno poslovanje u
cijeloj zemlji, bez obveze ulaganja dobiti u Iraku i bez obveze plaćanja poreza. Jasno je da ti dekreti nisu pisani radi dobrobiti
iračkoga naroda ni iračkoga gospodarstva.
Po Dekretu broj 39 strane kompanije mogu sklapati ugovore na rok od četrdeset godina. Dekretom broj 40 omogućeno je
poslovanje stranim bankama pod jednako povoljnim uvjetima.
Kao što i priliči takvom stranom preuzimanju gospodarstva, jedini zakoni koji su ostavljeni netaknutima jesu zakoni Sadama Huseina kojima je ograničeno djelovanje radničkih sindikata i kolektivnih dogovora.
Irak se preko noći iz najizoliranije zemlje na svijetu pretvorio u, na papiru, zemlju s najslobodnijim i najotvorenijim tržištem na svijetu. Nakon što su iračko gospodarstvo i bankarstvo opustošeni ratom i ekonomskim embargom, koji su Iraku nametnule Sjedinjene Američke Države i koji je trajao više od deset godina, u toj nametnutoj privatizaciji Iračani nisu imali
sredstava kupiti svoja državna poduzeća. Tako su strane multinacionalne kompanije bile jedini akteri koji su se mogli okoristiti Bremerovim velebnim planom gospodarskoga oporavka te zemlje.

“Zemljoradnicima je zabranjeno koristiti za sljedeću sjetvu sjeme zaštićenog usjeva sačuvano od prethodne žetve kao i
sjeme bilo kojeg drugog usjeva”
Prevedeno na razumljiv jezik, tim su dekretom vlasnicima patenata na određene biljne sorte, a vlasnici su listom strane
multinacionalne kompanije, dana isključiva prava, na 20 godina, na uporabu njihova sjemena u iračkoj poljoprivredi. Zaštićene biljne sorte jesu genetski modificirane sorte, a irački poljoprivrednici koji te sorte žele sijati moraju potpisati ugovor s vlasnicima sjemenskih patenata i obvezati se da će plaćati”tehnološku pristojbu” i godišnju licencu za sijanje patentiranoga sjemena.
Pokuša li koji irački poljoprivrednik ostaviti dio uroda za sjeme za sljedeću sjetvu, podlijegat će strogim novčanim kaznama u korist proizvođača toga sjemena. Kompanija Monsanto je, u Sjedinjenim Američkim Državama, za vreću tako sačuvana sjemena tražila novčanu kaznu 120 puta veću od cijene vreće svoga GM sjemena, sve dok jednom sudskom odlukom to nije
ukinuto. Irački će farmeri postati vazali, ne Sadama Huseina
Irak je povijesno dio Mezopotamije, zvane kolijevkom civilizacije, gdje su plodne doline između rijeka Eufrata i Tigrisa
stvorile idealne uvjete za poljoprivredu.

Poljoprivrednici su u Iraku postojali od prije 8.000 godina prije Krista i razvili su bogatstvo sjemenskih sorta za gotovo svaku vrstu pšenice koja danas na svijetu postoji. To su postigli tako što su dio ljetine ostavljali za sljedeću sjetvu i novim sjetvama razvijali nove prirodno otporne sorte.
Irak je godinama čuvao uzorke sjemena tih dragocjenih prirodnih sorta u državnoj sjemenskoj banci, smještenoj u Abu Hraibu, gradu koji je 2004. godine došao na zao glas kao američki zatvor – mučilište iračkih zatočenika. Nakon američke okupacije Iraka i višekratnih bombardiranja toga grada, povijesna i neprocjenjivo vrijedna banka sjemena iz Abu Hraiba je
nestala, kao još jedna žrtva rata u Iraku…nastavlja se..

Izvor: Frederick William Engdahl; Sjeme uništenja, 2008.

http://www.williamengdahl.com/

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *