Mjerilo života

Nitko se ne može osvrnuti na povijest zapadne civilizacije stoljeća u kojemu živimo, a da se pri tome ne osjeća obeshrabren kada vidi što je suvremeni čovjek učinio sa svojim novim golemim znanjem, izobiljem i moći što ih je stekao. Vratimo li se u devetnaesto stoljeće i pročitamo li što su napisali znanstvenici, reformatori društva i idealisti liberalnoga usmjerenja te živo sebi predočimo raspoloženje nesputane nade s kojom je ovaj pokret za mijenjanjem svijeta započeo, razlika će nam se učiniti još bolnijom. Ne samo da nismo uspjeli ostvariti ideale devetnaestoga stoljeća, već smo svi mi više ili manje svjesni još gorih opasnosti što dolaze – još većih i razornijih ratova, još okrutnijih oblika despotizma, još žešćega gaženja ljudskih prava. Nema koristi nastavljati sa zlogukim proročanstvima, svi mi to predobro znademo. Nema potrebe slušati panična proročanstva pisaca poput Georga Orwella ili Aldousa Huxleyja: dovoljno je čitati novine i uvjerit ćemo se da rast civilizacije više nije siguran i da je uzvišeno nastojanje zapadnoga čovjeka oko preobražaja svijeta na neki način zastranilo.

Koji god bio krajnji uzrok ove krize, sasvim je sigurno da je on duhovne naravi budući da je riječ o neuspjehu civiliziranoga čovjeka da ovlada silama što ih je sam stvorio. Do krize je došlo ponajprije zbog toga što je zapadna kultura prestala vjerovati u zajednički cilj i stoga što ne postoji zajednički razum koji bi upravljao novim silama što mijenjaju ljudski život.
Njihove korijene treba tražiti u razdoblju reformacije;
Martin Luther je tako grubo formulirao teološko dvojstvo vjere i djela da nije ostavio nimalo prostora za bilo kakvu pozitivnu predodžbu kršćanske kulture koja se do tada shvaćala kao nešto samo po sebi razumljivo.
Treće, zbog silnoga širenja zapadne civilizacije, do kojega je došlo u naše vrijeme, izgubljena je svaka mogućnost njene usporedbe s drugim civilizacijama, kao i identificiranja njenih granica u vremenu i prostoru.
Zapadna civilizacija prestala je biti samo jedna od civilizacija i postala je civilizacijom u apsolutnom smislu.
Naše doba karakteristično je po tome što se izgubila ta naivna apsolutnost i što se ponovno vraća svijest o relativnosti i ograničenosti zapadne civilizacije kao sasvim posebne povijesne kulture. Istodobno, počeli smo sumnjati u valjanost nacionalističkoga pristupa povijesti i kulturi i shvaćati pogubnost i ludost nerazumnih sektaških svađa koje su tijekom nekoliko posljednjih stoljeća razorile društveno jedinstvo kršćanstva.
Plemenita vjera u napredak koja je nadahnjivala ljude devetnaestoga stoljeća bila je i sama nadomjestak za naravniju i konkretniju duhovnost koja je držala na okupu zapadnu zajednicu. Želimo li razumjeti našu prošlost i zapadno kulturno naslijede, moramo zaviriti u vrijeme koje je prethodilo devetnaestom stoljeću i proučiti sjajno duhovno zajedništvo zapadnoga kršćanstva kao objektivnu povijesnu stvarnost.
Proučavanju i razumijevanju te kulturne baštine treba u suvremenom odgoju i obrazovanju dati isto mjesto kakvo je negdašnje klasično humanističko obrazovanje dalo proučavanju grčko-rimske tradicije. Nama kršćanska kultura nije životno važna samo u genetskom smislu, tj. kao izvor naše vlastite kulture; riječ je o tome da je njena unutarnja vrijednost čak i veća od vrijednosti klasične kulture.

Povjesničar može s pravom kazati da je feudalni barun tipičniji predstavnik srednjovjekovne kulture od redovnika ili fratra; on također može isticati da je Crkva u srednjem vijeku postala uporište feudalnih povlastica. Ali on ne može zanijekati da je kršćanstvo u mnogome oblikovalo srednjovjekovnu kulturu, da je tijekom cjelokupne povijesti Zapada postojala duhovna elita koja se iskreno posvetila praktičnom ozbiljenju svojih ideala i kršćanskoga načina života i da je društvo u cjelini prihvaćalo kršćanski svjetonazor i barem teorijski usvojilo kršćanska moralna načela.
S obzirom na to da je tako bilo tijekom neprekinutoga vremenskog razdoblja od preko tisuću godina, teško je poreći da je takvo stanje moralo imati kumulativan učinak na život zapadnoga čovjeka i na oblike zapadnog
mišljenja i osjećanja. Doista, s punim pravom možemo kazati da je zapadna kultura kao cjelina plod ovoga neprekidnog tisućgodišnjeg duhovnog nastojanja i da u europskom životu nema ni jedne pojave koja ne bi bila
njime obilježena.
Ako je to istina, onda to znači da je povijest koju bismo trebali proučavati – povijest koja je zbilja važna – zapravo povijest ovoga dinamičnog duhovnog razvoja, a ne povijest sukoba i suparništava među različitim europskim državama. Međutim, je li takvo proučavanje povijesti uopće moguće?
Danas se moramo suočiti s pojavom daleko temeljnije kritike kršćanske kulture koja podjednako odbacuje kršćanske moralne ideale i kršćansko psihološko ustrojstvo, kao i kršćansku metafizičku teoriju i kršćansko teološko mišljenje. Ona ide u obrnutom smjeru od duhovnoga obrata koji je stvorio zapadnu kulturu i vraća se psihološkom stanju karakterističnom za stari poganski svijet.
Neovisno o tome da li svjesno uzima oblik neopoganstva, kao što je slučaj s nacizmom, ili neki oblik materijalizma, koji je jednako protivan kršćanskom svjetonazoru. Riječ je o pobuni protiv moralnoga razvoja zapadne kulture i o svrgnuću individualne savjesti s njezina istaknutog mjesta u srži kulturnog razvitka. To znači da osjećaj krivnje gubi svoje osobno značenje i da se on utapa u masovnoj svijesti, ne pojavljujući se, dakako, u starom obliku krvne osvete, već u sličnim pojavama rasne mržnje i klasne borbe, pri čemu se osjećaj krivnje usmjeruje na vanjski svijet i prenosi na rasu-krivca ili klasu-krivca, koja tako postaje psihološki žrtveni jarac.

Bilo gdje da se dogodio ovaj prevrat, tu više nema mjesta za razumijevanje kršćanske kulture. Ona jednostavno postaje pitanje kako je opravdati tako da se dostignuća kršćanske kulture nacistima do u detalje objašnjavaju kao primjeri nordijskoga genija koji se afirmira unatoč protivljenju mediteranskih kršćanskih i semitskih utjecaja, dok marksisti smatraju da treba nanovo napisati povijest kršćanstva pomoću materijalističkoga tumačenja povijesti, čime se u potpunosti mijenja smisao i smjer povijesnoga razvitka.
Rezultate te nove historiografije možemo vidjeti u Rosenbergovu djelu Mit dvadesetog stoljeća kao i u Kratkoj povijesti Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koja je, zbog svoje službenosti i anonimnosti možda još značajnija.

Ovaj psihološki prekid sa starom europskom kršćanskom tradicijom mnogo je važniji od bilo kojega drugog političkog ili ekonomskog prevrata budući da on ne znači samo svrgnuće moralne savjesti, već i odstup racionalne svijesti koja je s njom nerazdvojno povezana. Veliko je pitanje može li zapadno društvo uopće preživjeti ovu promjenu budući da nije riječ ni o povratku prošlosti niti korijenima našega društvenog života. Riječ je o nečem daleko temeljnijem. Umjesto da se postupno, korak po korak, spušta stubištem, neopoganstvo iskače kroz prozor na vrhu zgrade, a nema nikakve razlike između čovjeka koji skače kroz prozor na desnoj i onoga na lijevoj strani zgrade, jer oba završe na pločniku.

Alternativa ovom samoubilačkom postupku jest u tome da prihvatimo postojanje kršćanske kulture kao objektivnu povijesnu činjenicu, da tu kulturu nastojimo shvatiti prema njenim vlastitim idejama i prosuđivati je prema njenim vlastitim mjerilima, onako kako su se klasični znanstvenici u prošlosti odnosili prema kulturi staroga vijeka. Nije ni znanstveno ni filozofski utemeljeno promatrati kulturu Bizanta očima racionalista iz osamnaestoga stoljeća, srednjovjekovnu kulturu očima protestanta iz devetnaestoga stoljeća ili kršćansku kulturu očima materijalista.
Umjesto da prošlost promatramo izvana, kao nešto tuđe, pokušajmo proučiti zapadnu kršćansku kulturu s kršćanskoga stajališta. Pokušajmo je shvatiti kao nov način života koji je u Europu donesen pred gotovo devetnaest stoljeća, kad je sv. Pavao zaplovio iz Troje prema Makedoniji, i koji se postupno širio, da bi konačno bio prihvaćen kao opće mjerilo europskoga načina života…

Izvor:

Christopher Dawson, Razumijevanje Europe