Unatoč jedinstvu i zajedništvu koje je postojalo u prvim kršćanskim vremenima i zajednicama, među kršćanima su nerijetko postojali i određeni nesporazumi, nesuglasice, podjele i razdori. O tome nam, između ostaloga, svjedoči i sam sveti Pavao kada piše zajednici u Korintu:
»Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. Treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama« (1Kor 11,18-19).
Može se stoga reći da je, usprkos nesuglasicama i podjelama koje su bile prisutne među prvim kršćanima, ideal ipak bilo jedinstvo u Kristu i zajedništvo onih koji su se okupljali u Kristovo ime. Međutim, kao što su postojale u tim prvim kršćanskim vremenima, i kasnije tijekom povijesti nastajale su i postojale podjele među kršćanima. Među podjelama koje su nastajale u Crkvi ovdje posebno izdvajamo velike raskole koji su radikalnije utjecali na podjelu kršćanstva, a kojih su posljedice vidljive i danas.
Što nas spaja i dovodi na staze legaliteta i ispravnosti a što razdvaja, te koje su posljedice višestoljetnih raznolikih odluka koja se na razne načine tumače u kršćanskim zajednicama?
Tako je u povijesti Crkve došlo do mnogih razilaženja, od kojih ćemo ovdje razmotriti samo ključne podjele, koje pak možemo promatrati kroz tri etape.
a) Prva podjela dogodila se u 5. i 6. stoljeću
kada je došlo do dijeljenja među kršćanima te su nastale tzv. stare istočne Crkve.
b) Drugi raskol koji je snažno obilježio povijest Crkve i doveo do diobe među kršćanima smješta se u 1054. godinu kada se kršćanstvo podijelilo na rimokatolike (u zapadnoj Europi pod rimskim papom) i pravoslavne (u Bizantskom Carstvu).
c) Treći pak raskol koji ovdje spominjemo dogodio se na zapadu i uzrokovan je reformacijom, a dogodio se između Rima i reformatora u 16. stoljeću.

Krenimo, po skupinama teoloških tema koje smo podijelili na:
I. Nauka o Trojstvu(trinitarna nauka);
II. Kristologija;
III. Nauka o opravdanju(na Zapadu);

https://www.vjeraidjela.com/presveto-trojstvo-a-tko-vjeruje-ne-osuduje-se/

I.U nauci o Trojstvu određujemo nutarnji odnos Oca prema Sinu.

Dva su ‘monarhijanistička’ smjera:
a) Adopcijanizam: Krist pravi čovjek, od Boga ‘posinjen’. Izvorni Bog samo Otac. Krist se tumači kao prihvaćeni Bog.
b) Modalizam: Krist samo oblik pojave. Jednom kao Otac, drugi put Sin, a treći kao Duh Sveti. Za nas trpio Otac.

Crkva je oba smjera odbcila.

Kristologiju Logosa osmislio Origen u Aleksandrijskoj školi. Logosa – Krista podredila Ocu (subordinacija), a Svetog Duha podredila Kristu. Pluralistički monoteizam.
Antiohijska teološka škola – Logos tek drugotni Bog, u Kristu dijeli božansko od stvorenjskoga.
Osnivač joj je Lukijan (u. 312). Iz nje proizašao Arije. Po Ariju Logos – nije pravi Bog , već demijurg = polubog. Tako niječe Kristovo božanstvo.
Sinod u Aleksandriji (318/19. ili 323.) osudio njegovu nauku kao herezu, izopćen iz crkve. Sinod u Niceju (20. 05. – 25. 07. 325.) – Arije brani svoju nauku. 17 biskupa pristaje uz njega. Pobjeđuje pravovjerna stranka. Definirana ispravna nauka (Apostolsko vjerovanje).
Arije i pristaše konačno izopćeni iz kršćanske Crkve i prognani. Sam Konstantin naređuje da se njihovi spisi spale. Konstantin popušta, Arije se vraća u Crkvu, biskup Atanazije se suprotstavlja, biva prognan po pet puta, ali sve do smrti (373), brani nicejsko pravovjerje.

Kod samih arijevaca nastaje raskol. Pod carem Gracijanom (375 – 383) nastupa primirje, a car Teodozije (379 – 395) saziva 381. drugi opći, carigradski koncil. Priznato božanstvo Duha Svetoga.

Razlika Istoka i Zapada!
Istok: Duh Sveti proizlazi «Od Oca preko Sina».
Zapad: Duh Sveti proizlazi «od Oca i Sina».
Dodatak «Filioque» smatraju interpretacijom. Istok je to nazvao krivotvorenjem vjeroispovijesti, optužio Zapad za krivovjerje. Ta nejasnoća postala je jednim od razloga raskola 1054. i ostala «kamen spoticanja» sve do danas…

https://www.vjeraidjela.com/povijesni-pregled-nauke-o-krstu-od-otackih-vremena-do-tridentskog-sabora/

II. U kristologiji: Origen iskovao riječ o «Bogočovjeku» u Isusu Kristu. Tu misao razvijali i: Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise. Patrijarh Ćiril Aleksandrijski govori o fizičkom jedinstvu i o «jednoj naravi Logosa koji je postao tijelom.» Diodor iz Tarza (u. prije 394.) – naglasio vrlo snažno puno ljudsko bivstvo Kristovo. – Božanski se Logos u čovjeku Kristu nastanio kao u hramu.
Carigradski patrijarh Nestorije izveo zaključak da Marija nije «Bogorodica», već samo «Kristorodica», rodila čovjeka Isusa. Treći ekumenski koncil u Efezu 431. – osuda Nestorija prihvaćen naziv «theothókos» («Bogorodica»). Nešto kasnije 43 antiohijska biskupa otvaraju protukoncil. Car hapsi i
Ćirila i Nestorija. Nestorije prognan, u progonstvu i umire 451. godine. Pristaše Nestorija osnovali nestorijansku Crkvu, koja i danas postoji u Iraku, Iranu, Siriji (80 000), Indiji (5 000), te u Americi (25 000).

Car Teodozije sazvao na nagovor Dioskura 449. u Efezu «carski koncil». Papa Leon I (440 – 461), ga proglašava «razbojničkim sinodom». Na Papinu molbu car Marcijan, (450 – 457) sazove četvrti opći koncil u Kalcedonu 451. – najveći ekumenski sinod antike (oko 350 biskupa).
I.sjednica: Dioskur optužen,
III. sjednica: Dioskur skinut, sinod odbacio nauku o jedinstvu naravi u Kristu.
IV. sjednica: definirao kao dogmu: u Kristu su dvije naravi, nesmiješane i neodijeljene, povezane u jednoj osobi ili hipostazi. Zapad usvaja vezani dualizam, Istok razvija tzv. «političko monofizitstvo».
Monofizitizam = Krist ima samo božansku narav (bez ljudske).
Car Justinijan zaštitio monofizite. Tzv. «spor oko tri poglavlja» poveo 551. Papa Vigilije odbio sudjelovati na petom općem koncilu u Carigradu 553. No, slabog papu 554. Justinijan prisili na prihvat koncilskih zaključaka.

Posljedice su zastrašujuće. Jedinstvo crkava još jače podriveno. No,
Zapad ga ipak priznaje ekumenskim koncilom. Patrijarh Sergije Carigradski zastupa jedinstvo volje u Kristu (monoteletstvo). Uspio je zavarati papu Honorija, pa je papa u pismu prihvatio monoteletstvo.
Kasnije se to pismo kod protestanata uzima kao dokaz protiv papine «nepogrešivosti» (no, ne s pravom).
Car Konstantin III. sazvao šesti opći koncil, treći carigradski, od 07. 11. 680. – 16. 09. 681.: osudio monoteletstvo i njegove sljedbenike, pa i papu Honorija. Taj koncil je potvrda kalcedonskog koncila.

  1. godine sedmi opći koncil, drugi nicejski – dopustio štovanje slika. Razlika od obožavanja koje ide samo Boga. 869/70. godine, osmi opći koncil, četvrti carigradski – dokrajčio Focijev raskol i rehabilitirao carigradskog patrijarha Ignacija
https://ika.hkm.hr/novosti/zajednicka-izjava-o-opravdanju-rezultat-na-kojem-treba-dalje-graditiu-povodu-potpisivanja-zajednicke-izjave-o-opravdanju-radio-vatikan-objavio-razgovor-s-evangelickim-i-katolickim-teologom/

III. TEOLOGIJA ZAPADA (Augustin, nauka o opravdanju i milosti) Zapad se bavi soteriološkim problemima. (Soteriologija = nauka o svecima.) 100 godina nakon Ciprijana javljaju se jači teolozi na Zapadu.
Ambrozije milanski, Jeronim i nadasve, Augustin.

  1. Ambrozije (339 – 397) – 374. postaje milanski biskup, još nekršten. Bori se protiv arijevstva i pomaže da nicejsko vjerovanje pobijedi. Zanimaju ga pitanja pokore, grijeha i milosti. Unapređivao asketski pokret, utvrđujući put zapadnom redovništvu. Suprotstavlja se političkom monofizitstvu.
    Politička vlast ne proteže se na crkveno područje, državna vlast samostalna, nosioc poretka u građanskom životu. (Na Istoku – teokracija = božja vladavina; teos – bog + kratéin – vladati grč.) Velik pjesnik himni. Obratio je i Augustina.
  2. Augustin (354 – 430) – «Čovjek kršćanske antike, kojeg najbolje poznajemo.» Sukobljava se s pelagijevcima. 418. ispošljava njihovu osudu. Sukob nastavlja i nakon smrti Pelagija (u. 422). Jedan
    od otaca redovništva (augustinska regula). «Heretici se moraju radi svog spasa i protiv svoje volje prisiliti.» – Augustinova pravna zasada, njegova zabluda. To postaje načelo srednjovjekovne
    inkvizicije. I Luther i Kalvin su je koristili. (Za one koji žele znati više: pročitati: «Ispovjesti» – Augustinova autobiografija i njegovo najveće djelo «O državi Božjoj», De civitate Dei)
  3. Jeronim (r. Oko 347. u Stridonu, Dalmacija – u. 30. 09. 419/20.) 379. u Antiohiji posvećen za svećenika.U Carigradu (380/81.) sluša Grgura Nazijanskog. Sprijateljio se s Grgurom iz Nise. 382. -385. živi na papinskom dvoru. Revizija latinskog teksta Biblije (Vulgata). Nakon smrti pape, vođa
    asketa, među klerom omražen. 386. stalno nastanjen u Betlehemu, gdje vodi samostan. Stvorio književno djelo golema opsega. Bio je «bez sumnje, najučeniji od svih latinskih crkvenih otaca, najveći polihistor svog vremena». (Polihistor = sveznalica.)
  4. Papa Grgur I Veliki (590 – 604) – Papa Pelagije II ga 579. šalje u Carigrad kao svog zastupnika (apokrizijara). Četrnaest godina bio papa – sačuvana 854 pisma svjedoče o njegovoj velikoj djelatnosti.
    Pokušavao osposobiti Crkvu da pomogne svijetu prilikom germanskih provala i od seobe naroda.
    Prekinuo ovisnost Rimske Crkve o Bizantu. Vodi samostalnu politiku. Reformirao je kler, napisao «Liber regulae pastoralis». Osnovica za svećeničko obrazovanje u srednjem vijeku. Spis «Moralia in Job», temeljni priručnik moralne teologije i asketike u srednjem vijeku. U liturgiji reformirao misu i kanonu dao današnji oblik. Kanon – crkveni zakon. Osnovao rimsku pjevačku školu.

Velika krivovjerja

https://katolik.hr/330-velike-hereze

Izvor: August Franzen , Pregled povijesti Crkve

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *