-Postoji još jedan dublji problem koji se dogodio nakon raspada Jugoslavije na koji nismo obraćali pozornost i sada smo njegovi zarobljenici, a to je odgovor na pitanje – imamo li lošu ekonomiju jer imamo loše ekonomiste i loše političare, ili imamo loše ekonomiste i političare zato što imamo lošu ekonomiju? U znanstvenoj metodologiji, ovako postavljen problem zove se problem obrnute kauzalnosti i nešto je slično pitanju je li prije bila kokoš ili jaje. Na hipotetska pitanja postavljena na ovakav način gotovo je nemoguće odgovoriti kauzalno jer postoji tzv. “simultaneity bias”, to jest međusobni uzročni utjecaj.
-Analizirajući 34 europske zemlje (uključujući RH) od 1985. do 2015. – i njihove ekonomske pokazatelje poput BDP-a, rasta BDP-a, potrošnje i sl., te pokazatelje znanstvenog ishoda za glavna znanstvena polja poput medicine, fizike, ekonomije, strojarstva itd. Uvažili su takođe jedinstvenu političku situaciju 90-ih, tj. pad Istočnog bloka kao šok koji je deprecirao ljudski kapital u nas, ali u samo dva područja, na području politike, i na polju znanosti, i to u ekonomiji.
-Dok je medicina ostala medicina, a fizika ostala fizika, ekonomija je doživjela totalnu promjenu paradigmi – prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, što je politička i ekonomska „elita“ iskoristila za vlastite probitke i totalnu destrukciju gospodarstva.
-Druge zemlje reagirale su adekvatno i doškolovale svoje ‘stare’ ekonomiste na prestižnim fakultetima te slale nove naraštaje na magisterije i doktorate na iste. No u Hrvatskoj se dogodio potpuno drugačiji proces. Došlo je do toga da je politika ‘koristika’ samo njima ‘odane’ i takve ‘uhlebljivala’ kao svoje savjetnike i ‘pouzdane’ kadrove.
-HDZ i SDP su na ekonomske fakultete i institute zapošljavali politički podobne kadrove i omogućavali im napredovanje u zvanju u cilju da im čuvaju leđa svaki put kad su radili krive ekonomske politike. Ne samo to, mahom su ti ljudi postavljani za dekane, direktore instituta i pročelnike katedri te odbacivali pametnije od sebe ili neistomišljenike. Tako je i ono malo kvalitetnih ljudi koji su postojali na tim institucijama sustav doslovno progutao.
-Ti isti ljudi umjesto da su se bavili znanošću, dan danas preko svojih političkih veza rade doslovno na ‘junk analizama’ za ministarstva i jedinice lokalne samouprave ne bi li opravdali novac koji primaju, a da pritom nije stvorena nikakva vrijednost.
-Pokušajmo se prisjetiti kada je neki hrvatski ekonomist, znanstvenik s javnog fakulteta ili instituta pisao znanstvene radove o korupciji u Hrvatskoj ili javno kritizirao poteze ministara. Skoro nikada. Prije svega ne žele rezati granu na kojoj sjede, a i oni koji su pokušali, bili su utišani. -Kada i jesu nešto proizveli, bila je to masa iskrivljenih analiza bez znanstvenih temelja koje su pogodovale trenutnim političkim elitama na vlasti.
- Ovakva situacija, dovela nas je do toga da smo četvrt stoljeća kasnije pali na dno po svim ekonomskim pokazateljima uz bok Rumunjske i Bugarske. Dvije zemlje koje smo nekada gledali s visoka uskoro će nas prestići ako ne napravimo snažne reforme.
-Isto tako postoji i relativni efekt: post-komunističke zemlje koje su najviše investirale u ekonomske znanosti u tranzicijskom razdoblju, i 25 godina kasnije imale su i najveći ekonomski rast. Razumljivo, jer ekonomija je globalna bitka što znači da znanstvenici, odnosno stručnjaci u tom području, trebaju biti globalno konkurentni jer oni ne samo da kreiraju ekonomske politike, već su centri znanja i školuju buduće ekonomiste koji trebaju pokretati ekonomiju. Hrvatska stoji jako loše u tome.
„Ekonomija se također bavi procjenom ekonomskih politika. Postoje dva pristupa: pozitivistički i normativni. Pozitivizam nam govori o stvarnom stanju ekonomije ili ekonomske politike dok normativni pristup daje sliku kakva bi ekonomija ili ekonomska politika trebala biti, ili još gore od toga, kavu sliku politika traži da se ‘komunicira’ javnosti. Što je veći jaz između ta dva pristupa, tim gore za nas. To znači da je ekonomija konstantna kritika – kontemplacija između normativno političkog i pozitivističkog.
-U Hrvatskoj prije svega uopće nema analiza ekonomskih politika, jer zašto bi netko analizirao nešto kad će mu stranački rođo srediti nekakvu analizu za grad, napravit će dvije tablice u Excelu i uzeti lovu za to.
-Drugo, ako analiza i ima – medijski obruč probijaju samo one politički podobni tako da se kasnije sve analize uzimaju sa skepsom.
-Treće, treba definirati normativno stanje, a to je upravo ono u čemu smo prevareni u zadnjih 25 godina. Svatko si je uzimao za pravo da se proglasi ekonomskim ili bilo kakvim stručnjakom. Imali ste priliku gledati doktore medicine, fizičare, pravnike, čak i ljude bez škole da daju kritičke osvrte i sudjeluju u donošenju političkih, ekonomskih i gospodarskih podluka. Za to su upravo krivi ekonomisti u „milosti“ politike, koji su uspjeli spustiti nivo ekonomske znanosti na najniže razine. Ako usporedite broj citata hrvatskih znanstvenih radova po godinama za medicinu, fiziku i ekonomiju, vidit ćete da ekonomija ima izuzetno mali broj znanstvenih citata.
Osim mišljenja naših navedenih znastvenika, treba navesti i neka mišljenja poznatih imena svjetske ekonomske znanosti kao što su Milton Friedman i njegovi „dečki iz Čikaga“, Karl Popper, George Stiegler, i John Maynard Keynes, jer se radi o dva sasma različita pristupa vođenju ekonomsko-gospodarstvenih politika, koju naša politička „elita“ ili ne razumije, ili ako i možda razumije, pogrešno primjenjuje u praksi. Naime Fridman, Popper i Stiegler su takozvani neoliberali (Friedman) i klasični liberali (Popper i Stiegler), a Keynesova se teorija zasniva na potrebi državnog intervencionizma, kao jedinog način da države odgovore na siromaštvo i druge socijalne probleme. „Prevedeno“ na svakodnevni, svima razumljivi jezik, to znači slijedeće: liberalisti i neoliberalisti su za privatnu inicijativu (kapitalizam), slobodno tržišno natjecanje i nemiješanja države u gospodarstvo, dok Keynes nije protiv kapitalizma, ali je za državni intervencionizam, zadavanje okvira u kojima se slobodno tržišno natjcanje treba odvijati, uz kontrolu da li se to tako i odvija.
Nažalost je ipak prevladala teoija „dečki iz Chicaga“ pa se globalizacija svjetske ekonomije odvija po toj teoriji da je ostvarivanje što većeg profita „condicio sine qua non (prijeko potreban uvjet bez kojega se ne može), koja je ‘uzdinuta’ do maltene neke ekonomske dogme, a u koju sve više uglednih svjetskih ekonomista, političara i sociologa počinje sumnjati.
I dok hrvatska politika ne bude promijenjena u pristupu kadrovskoj politici, favoriirajući i dalje nepotizam, uhljebništvo i korupciju smatrala „normalnom“ pojavom, te ne poduzimala ništa od navedenih rješenja za boljitak hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva, I DOK HRVATSKI GLASAČI/BIRAČI NE BUDU SHVATILI DA SVOJIM GLASOM MOGU MIJENJATI STANJE, iluzorno je očekivati da će Hrvatska biti zemlja iz koje se neće odlaziti, već će se u njoj moći ostajati, pristojno živjeti od poštenoga rada.
Trenutačno su hrvatska politika i hrvatski birači/glasači očito odustali od sna za koje se umiralo po bojišnicama diljem Hrvatske u Domovinskom ratu!
Izvor: Hrvatski Fokus
Najnoviji komentari