U drugoj polovici 19.stoljeća teče smišljena i organizirana politika srpske vlade i pravoslavne crkve oko pretvaranja neslavenskih, pravoslavnih Vlaha, dotad mirnih seljaka-stočara, koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom i nazivali se pravoslavnim Hrvatima u agresivne nacionalno osviještene Srbe..
Kad je Srbija na Berlinskom kongresu 1878. dobila nezavisnost kao i Crna Gora, morale su se odreći Bosne i Hercegovine koju je zaposjela Austro-Ugarska .Područje Vojne krajine vraćeno je 1881. Hrvatskoj, kojoj je i pripadalo, dok ga Austrija nije izuzela i naselila Vlasima. Budući da je u tim zemljama živjelo dosta Vlaha koji su se počeli smatrati i nazivati Srbima, počela je iz Srbije dirigirana akcija kojoj je bio cilj posrbljivanje okolnih, nesrpskih zemalja i zatim njihovo uključivanje u proširenu srpsku državu..Orijentacija Srbije prema zapadu i jugu počela je 1885. kad je Srbija potučena u namjerno izazvanom ratu protiv Bugarske.
Potkraj 19. stoljeća započinje velikosrpska idejna,politička i kulturno-prosvjetna priprema u Srbiji i susjednim zemljama. Pišu se knjige u kojima se mitologizira i uveličava srpska prošlost, veliča se kult sv.Save, slavi se Kosovska bitka 1389., ističe potreba stvaranja velikog Dušanova carstva, zahtijeva dobivanje izlaza na more i uopće piše se sustavno o širenju Srbije i njenom pretvaranju u Veliku Srbiju koja bi bila hegemon na ‘Balkanu'(Hrvatska zemljopisno nije na Balkanu o.i. I.B!).
U Zagrebu!, se 1884. uz pomoć Srbije pokreće list Srbobran koji širi velikosrpsku promidžbu..Po Hrvatskoj se sustavno izvješavaju srpske državne zastave iako su bile zabranjene.. Posebice 1895., kad je u posjet Zagrebu došao car Franjo Josip I. habsburgški, tada kralj Hrvatske. Namjernu provokaciju izveo je velikosrpski list u Zagrebu, spomenuti Srbbran, koji je prenio članak Nikole Stojanovića u kome se Hrvatima izravno navješćuje borba do uništenja, negira se hrvatski narod, hrvatski jezik, povijest i kultura i sve proglašava srpskim..

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=26523

U okviru Austro-Ugarske hrvatske su zemlje bile podijeljene prema Austrougarskoj nagodbi iz 1867. i Hrvatskougarskoj nagodbi iz 1868. na dva dijela: Hrvatska i Slavonija bile su kao autonomni dio u Kraljevini Ugarskoj, a Dalmacija, Istra i Boka kotorska u Carevini Austriji. Najveća hrvatska luka Rijeka bila je izravno u Ugarskoj kao i hrvatsko Međimurje, a Bosnu i Hercegovinu su od 1878. dijelile zajednički Austrija i Ugarska. Srbi su kao manjina živjeli i u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Najviše ih je bilo u bivšoj Vojnoj krajini, ali i u zaleđu Dalmacije, posebice oko Knina koji nikada nije bio u sastavu Vojne krajine..
Prema popisu pučanstva iz 1880. koji se vodio prema jeziku i vjeri, a ne prema nacionalnoj pripadnosti, možemo ipak neizravno zaključiti da je civilna ili Banska Hrvatska imala 1.194.415 žitelja , a Vojna krajina 698.084. Od toga je bilo 1.214.607 Hrvata, a 497.764 pravoslavnih Srba, 83.139 Nijemaca, 41.417 Mađara, 13.488 Židova ..
U postotcima bilo je 71,11 % Hrvata i 26,30 % Srba. Iako su srbski političari tvrdili da je područje bivše Vojne krajine ‘srpska zemlja’ u njoj 1881. godine prilikom sjedinjena s Hrvatskom nije bilo više od 47 % pravoslavnih Srba. Taj broj je stalno padao, pa je unatoč doseljavanju iz Srbije i Bosne poslije 1918. koje su provodile planski, broj Srba 1991. godine iznosio samo 12.2 posto.

Već na Hrvatskom saboru 1861. Srbi su zahtijevali ravnopravnost njihova jezika, uporabu posebnog pisma-ćirilice, posebne vjerske škole i sve ono što se naziva kulturnom autonomijom i sve su to dobili do 1887. godine. Mežutim, potkraj stoljeća, kad je već proces prolaska pravoslavnih Vlaha u nacionalni svjesne Srbe uznapredovao, Srbi su sve više isticali zahtjeve i za političkom autonomijom, za odvajanje teritorija naseljenog Srbima, a u početku 20. stoljeća sve više rade na postojećih država, osobito Austro-Ugarske, Osmanskog carstva, Crne Gore i Hrvatske i stvaranju Velike Srnbije. Na čelu sve te organizirane djelatnosti stoji Kraljevina Srbija, poglavito poslije 1903. kada na prijestolje dolaze Karađorđevići i namjerno izazivaju sukobe sa susjednim državama.
U Hrvatskoj djeluje srpska samostalna stranka koja dobiva novčanu i svaku drugu pomoć srpske države i Srpsko-pravoslavne crkve. Srbi podupiru promađarski režim Khuena Hedervaryja u Hrvatskoj i protive se zahtjevima za što većom autonomijom Hrvatske i Slavonije u Ugarskoj, a isto tako se protive ujedinjenu Dalmacije i Istre s Hrvatskom.
I dok u civilnoj Hrvatskoj Srbi podupiru mađarone, u Dalmaciji surađuju s Talijanima i talijanašima koji se bore za autonomiju Dalmacije. Od dvadeset srbskih zastupnika u Hrvatskom saboru, obićno njih 18 potpomažu vladu
bana Hedervaryja koja ide za tim da onemogući svaku hrvatsku autonomiju.

Izvor: Jakov Gumzej , Od balvana do Daytona

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *