Između kamena i tvrdoga mjesta

Kada se netko nađe u bezizlaznoj situaciji, Englezi kažu da se našao between a rock and a hard place ( između kamena i tvrdoga mjesta ).

Kroz svoju poviest Hrvatska je mnogo puta bila u takvoj situaciji, a jedna od njih zasigurno su bili tkzv. Rimski ugovori.

Najviše rabljena poštapalica jugokomunističkih izdajnika u Hrvatskoj kojom već više od 75 godina pokušavaju opravdati svoje odmetništvo i zločine koje su počinili – i još čine, nad hrvatskim narodom je tzv. prodaja Dalmacije.
Prema onom poznatom načelu starih komunista – laži, uvijek laži, jer što god više laž ponavljaš to će više zvučiti kao istina, pa njihovi sinovi nastavljaju s tim lažima tamo gdje su stali očevi.

Kako bi oni kojima taj pojam o “prodaji Dalmacije” još nije jasan saznali istinu
o čemu se tu zapravo radilo i koje su bile stvarne posljedice tih tzv. Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941., te kako bi se dobila točna slika onoga što je uslijedilo poslije njih dosta je samo pogledati zemljovidnu kartu poslie Rapalskih ugovora, a onda onu Nezavisne Države Hrvatske od 18. svibnja do 8. rujna 1943. godine.

Kad je već rieč o dielu Dalmacije koji je tim Rimskim ugovorima pripao Italiji treba znati slijedeće: Poslije tih ugovora ( kako je nedavno naveo i g. Tomislav Đonlić ) od ukupno 3.668 kvadratnih kilometara Dalmacije, Italiji je pripalo svega 368, što znači jedva 10%. Ali, kad se izuzme Zadar s okolicom i otoci koje je Italija dobila Rapalskim ugovorom 1920. godine, onda Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. Italija je dobila svega nekih pet posto Dalmacije, a ne 100% kako piše ovaj “naš branitelj”.

Eto tih 5% ukupnog dalmatinskog prostora bila je ta grandiozna “prodaja” koja je njih tobože natjerala u Titine boljševike, kako bi palili, žarili, klali i ubijali sve što je hrvatsko.

Najprije pogledajmo što se sve odigravalo prije, za vrieme i poslije tih ugovora.

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske koji su nakon ultimativnog zahtjeva Italije podpisani 18. svibnja 1941., nisu bili prvi takvi “ugovori”.

Italija je, s pomoći i “darežljivosti” Engleske i Francuske, još nekih 20 godina prije toga prigrabila velike dijelove hrvatskog teritorija. Ovim, ustvari trećim po redu “ugovorima” fašistička Italija je zahtjevala slijedeće:

  1. ) Stvaranje carinske zone i monetarne unije između Italije i NDH.
  2. ) Personalnu uniju pod zajedničkim (talijanskim ) kraljem.
  3. ) Stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske.
  4. ) Priključenje ( aneksija ) Italiji širokog pojasa (polovice Hrvatske) uključujući svu obalu od Rijeke do Kotora.
https://otporas.com/rimski-ugovori-i-njihovo-ponistenje-u-rujnu-1943/

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a talijanske teritorijalne zahtjeve uspio je svesti na jedan vrlo mali dio na obali srednje Dalmacije.

Rimski ugovori bili su na snazi do 8. rujna 1943. godine, kada su anulirani “Državopravnom izjavom o razriješenju Rimskih ugovora”.

Fašistička Italija, tada vojna sila s 8 milijuna vojnika ili, kako se Mussolini znao hvaliti, otto milioni di baionette (osam milijuna bajuneta), forsirala je sklapanje tih ugovora u najnepovoljnijem trenutku za Hrvatsku kad su njezine oružane snage bile još u povojima, znajući da u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, bilo kakav njezin oružani odpor nije bio moguć.

Ne obzirući se na te, niti na bilo koje od niza problema s kojima je tek uzpostavljena NDH bila suočena, tkzv. Hrvatska historiografija pod utjecajem velikosrbskog i jugoslavenskog agitpropa te ugovore je tek poslie njemačkoga napada na Sovjetski Savez 22. Lipnja 1941. etiketirala “prodajom Dalmacije”.

To je bilo u skladu s jugokomunističkim jednoumljem koje je silom nametnuto hrvatskoj historiografiji. Zato su neki dielovi ovog napisa ekstezivnije obrađeni, kako bi se čitatelji upoznali s istinskim informacijama za koje možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u svezi s Rimskim ugovorima jesu:

1.) Hrvatsko-talijanski odnosi nakon pojave talijanske iredente.

2.) Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove emigracije?

3.) Dilema dra. Pavelića uoči sklapanja Ugovora.

4.) Stajalište njemačke diplomacije u svezi s talijansko-hrvatskim odnosima.

5.) Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941. u Ljubljani.

6.) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.

7.) Podpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. u Rimu.

8.) Izjava dra. Pavelića i njegovih suradnika nakon sklapanja Ugovora.

9.) Anuliranje Rimskih ugovora 9. rujna 1943.

Osvrnimo sa malo na još jedan ugovor

RAPALSKI UGOVOR

https://kamenjar.com/prodaja-dalmacije-rapallski-ugovor-rimski-ugovori-kronoloska-istina2/

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra, i Dalmacija spale su u sferu otvorenih talijanskih interesa.

Ulazak u rat na strani Trojnoga sporazuma ( Engleska, Francuska i Rusija ) 1915., Italija uvjetuje zhtjevom da joj se dodijele Istra s otocima, te Dalmacija do Neretve, sa svim dalmatinskim otocima.
Predstavnici Engleske, Francuske i Rusije talijanski memorandum s tim zahtjevima podpisali su 26.travnja 1915. u Londonu.
Istra s otocima je koncem 1. svj. rata darovana Italiji dok druge odredbe Londonskog ugovora nisu stupile na snagu sve do 12. studenog 1920., kad je u Rapallu kraj Genove u Italiji podpisan tkzv. Rapalski ugovor.
Ovaj ugovor trebao je riješiti do tad sporna pitanja o razgraničenju Italije i novonastale tvorevine tkzv. Kraljevine SHS.

Italiju u ovim pregovorima predstavljali su premijer Giovani Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer

Milenko Vesnić (Srbin),ministar vanjskih poslova Ante Trumbić (Jugoslaven) i ministar financija Kosta Stojanović (Srbin).

Tri Talijana, jedan Jugoslaven i dva Srbina pregovaraju o razdjeli Hrvatske!

Razočaran, Trumbić je odmah poslije tog ugovora dao ostavku, a kasnije (1938.)izvršio je samoubojstvo. Jedini od onih iz Jugoslavenskog odbora kog je radi zablude jugoslavenstva pekla savjest. I Frano Supilo je bio razočaran, dok su Ivan Meštrović, zubar Pavelić i drugi idalje trubili o “zajedništvu južnih Slavena”.

Pregovori su se odvijali u nekakvom znaku diplomatske premoći Italije koja je smatrala da ima podporu Engleske i Ftancuske, pa su njezini predstavnici inzistirali da se Italiji pripoje sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom.

Ali ove sile, plus Rusija, istovremeno su podupirale i Srbe pa im je bilo svejedno koji će od njih što odkinuti od Hrvatske.

Normalno da se Srbi talijanskim zahtjevima nisu previše opirali jer se nije radilo o diobi njihove, nego tuđe zemlje.

Kad je ugovor završen Italiji su pripali: Trst, Gorica i dio Kranjske, Istra, otoci Cres Lošinj, Unije i Susak, te Zadar sa zaleđem, otoci Lastovo, Palagruža i neki drugi manji otoci.

Rijeka s okolicom proglašena je nekakvim “slobodnim gradom”. Dolazkom na vlast u Italiji 1922. godine Mussolinijeva vlada uspjeva izvršiti reviziju Rapalskog ugovora u svoju korist i Rijeka je propojena Italiji.

PRVI RIMSKI UGOVORI

Ovi prvi ugovori ( radi se ustvari o dva ugovora, poznati i pod nazivoom “Pakt o prijateljstvu i srdačnoj saradnji” i “Sporazum o Rijeci”, podpisani su u Rimu 27. siječnja 1924. godine – na “svetkovinu sv. Save”,

U ime vlade Kraljevine SHS podpisali su ih predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Italije sam Benito Mussolini.

Za “izkazanu saradnju i darežljivost” u pitanju Rijeke, Italija zauzvrat Kraljevini SHS daje u zakup bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje.

Rieč iredenta je prije svega talijanska kovanica koja je nastala negdje 1880-ih kad su s neki napuhani Talijani počeli Italiju smatrati nasljednicom nekadašnjega Rimskoga carstva, pa su počeli sami sebe uvjeravati da sve zemlje koje su nekad pripadale tom carstvu trebaju sad pripasti Italiji.

Zato, kako bi sami sebe uvjerili u valjanost tog njihovog suludog uvjerenja, izmislili su kovanicu “Italia irredenta” što bi značilo – neoslobođena Italija ili neoslobođeni dijelovi Italije. To njihovo mišljenje podpuno se poklapa s još jednom iredentom koja se temelji na teoriji o “Srbima svim i svuda”, “svim srpskim zemljama” i “svi Srbi u jednoj državi”.

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *