Novokomponirani mitovi vele nam da je ex Jugoslavija bila radnički raj na zemlji. Svi su imali posao i plaću, besplatne stanove, odlično živjeli! (Bajka)
Industrija je cvjetala i sve je bilo kao u pjesmi(stariji će se sjetiti) Branka Kockice ”na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”..(Bajka)
U jugoslaviji se gradilo..Nicale su bolnice,škole, ceste, pruge..Istina. Svi su bili srednja klasa.svima je bilo dobro(bajka).
Potom dolaze devedesete i Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo svoje banke, goli smo i bosi..(Laž)
Naravno, ovi mitovi su sustavno usađivani u svijest naroda više od dvadeset pet godina.
No, pogledajmo što nam vele brojke i činjenice koje se jednostavno mogu provjeriti.
- U Jugoslaviji su svi bili zaposleni
Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima.
No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!
Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.
Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više
Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.
No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.
Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.
Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.
Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji.
Dana 5.listopada 1982.godine donijeta je odluka o dodjeli bonova za benzin i dizelsko gorivo. Svaki putnički automobil imao je pravo na 40 litara benzina mjesečno. U školama je radi štednje uveden sat od 40 minuta. Vlada nestašica kave, deterdženta, ulja i kozmetike. Uvedeni su i kartoni za plin.
Nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.
Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju
U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo bez uspjeha.
Jedan dio te razlike bio je, pokriven doznakama emigranata. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. 2.1 milijardu. Ipak, priljev strane valute kroz kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječi odljev deviza iz Jugoslavije.
Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.
Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.
Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osamadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.
Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.
S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.
Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.
Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.
Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.
Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena.
Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.
Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravnici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.
Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (”Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću”).
Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
P.S. štovateljima ‘ljubičice bijele’, raznolikim nostalgičarima i jugofilima gore navedeni tekst ne će ‘sjesti’. To je samo znak da su navodi točni i istiniti.
Jugoslavija nikada nije imala ekonomski stabilnu sliku i mučila se s previsokom inflacijom od prvih dana svojeg postojanja. Postotci idu od 5% pa sve do nevjerojatnih 34,6% samo u periodu do 1972. godine. Kasnije, od 1984. do 1991. situacija je još drastičnija i ide prema tragikomičnim 1500%! Za usporedbu, Hrvatska u prosjeku ima 2,5%! Drugim riječima, Jugoslavija je što se ekonomske slike tiče bila među najlošijim zemljama svijeta sa sustavom koji je bio neodrživ i neusporedivo gori, po doslovno svim aspektima od današnjeg Hrvatskog.Ukratko, mit da je Jugoslavija bila ekonomski prosperitetna zemlja je potpuna glupost.
Ovo je rekapitulacija uspona i propasti sistema koji se temeljio na represiji, laži i mitomaniji.
Za kraj, pogledajmo spisak tvrtki(‘preduzeća’) koje ipak nisu osnovane u komunističkom razdoblju a jugonostalgičari često ističu:-izgradili smo tvornice!?
Belišće, Belišće (1884.); Koestlin, Bjelovar (1905.); Čakovečki mlinovi, Čakovec (1893.); Čateks, Čakovec (1874.); Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.); MTČ, Čakovec (1923.); Vajda, Čakovec (1911.); Belje, Darda (1911.); Dalit, Daruvar (1905.); Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.); Pamučna industrija, Duga Resa (1884.); Dalmacija, Dugi Rat (1908.);Đakovština, Đakovo (1921.); DIK, Đurđenovac (1895.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); KIO, Karlovac (1903.); Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.); Cemex, Kaštela (1904.); TOP, Kerestinec (1922.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Cetina, Omiš (1930.); Drava tvornica žigica, Osijek (1856.); Kandit, Osijek (1920.); Karolina, Osijek (1909.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); IGM Ciglana, Petrinja (1920.); Sardina, Postire (1907.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Istra cement, Pula (1925.); Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.); Torpedo, Rijeka (1853.); Tvornica papira, Rijeka (1821.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Mirna, Rovinj (1877.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Segestica, Sisak (1918.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Ciglana IGM, Sladojevci (1900.); Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); TAL, Šibenik (1937.); TEF, Šibenik (1897.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Metalska industrija, Varaždin (1939.); Mundus, Varaždin (1892.); Varteks, Varaždin (1918.); Jadranka, Vela Luka (1892.); Zdenka, Veliki Zdenci (1897.); Dilj, Vinkovci (1922.); OPECO, Virovitica (1896.); TVIN, Virovitica (1913.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Cedevita, Zagreb (1929.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); DTR, Zagreb (1914.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.) *; Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Katran, Zagreb (1890.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.); Lipa Mill, Zagreb (1907.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); Prvomajska, Zagreb (1936.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.); Karbon, Zaprešić (1932.)
Najnoviji komentari