Svijet je u svojoj povijesti više puta bio izložen epidemijama i pandemijama. COVID 19 je još jedna u tom nizu pandemija i to s potpuno novim virusom. Zbog toga je izazivala opravdan strah u ljudima medicinske struke, ali i kod medicinskih laika. Nema cjepiva i nema lijeka, a bolest može biti smrtonosna, takva konstelacija činjenica mora u svakom razumnom izazvati strah. Obzirom na informacije iz Kine, vrlo brzo je bilo jasno da će s kliničkog aspekta glavni pritisak biti na jedinice intenzivnog liječenja (JIL), pogotovo na našu koja je jedina infektološka u Hrvatskoj.

U zapuštenim infrastrukturnim okolnostima koje smo imali probali smo se organizirati što je bolje moguće. Kako prostori našeg JIL-a nemaju vlastiti lift te imaju skućene balkone, odlučili smo organizrati JIL na dva susjedna odjela, a tek u nužnosti i pretrpanosti otvoriti i prostore u samom JIL-u za COVID 19 bolesnike. Organizacija je bila zahtijevna jer je puno toga trebalo prilagoditi našim potrebama na drugim odjelima i tu je glavnu ulogu odigrala glavn sestra našeg JIL-a, Anđa Novokmet. Tijekom cijele epidemije liječničko i sestrinsko osoblje koje je radilo s najteže oboljelima je bilo na visini zadatka, profesionalno i ljudski. Zbog toga osjećam veliku zahvalnost i sreću da sam dio takvog kolektiva.

Grafički prikaz projekcije eksponencijalnog rasta broja novozaraženih iz mjeseca travnja 2020.

Što se tiče epidemije u RH, ona je bila relativno blaga i za to postoje mnogi uzroci od kojih neke znamo, a za neke se nadamo da ćemo ih saznati radi čiste medicinske znatiželje. No, javno zdravstvo jest zasigurno pokazalo da je itekako potrebno i u 21. stoljeću, i da se nikako ne smije shvaćati kao trošak. Ono što znamo jest da su poduzete protuepidemijske mjere bile vrlo dobre te sigurno i efikasne u smanjivanju broja oboljelih, ali i da su one u većini zemalja bile vrlo slične ili gotovo jednake.

Zašto su onda neke države imale teške epidemije, a druge ne? Da li je stvar u maloj gustoći populacije, genetici, puno raniji ulazak virusa u neku populaciju prije nego je epidemija detektirana te je onda ona bila eksplozivna (npr.Italija), u našoj sklonosti da trebamo vođe koje onda i slušamo, BCG cjepivu, slabljenju virusa, tradiciji javnog zdravstva, sreći ili nečem sasvim drugom to je teško reći. Možda i u svemu pomalo.

Sjećamo se da su u Hrvatsku ušli i turisti iz Wuhana kada to nismo smjeli dopustiti, ali samo srećom nije bilo posljedica. Iz Italije su ljudi ulazili u Hrvatsku kada je tamo epidemija već ozbiljno krenula. Puštali smo Hrvate na skijanje kada nismo trebali. Primjeri ovakvog nesnalaženja, koje je zapravo u situaciji kakva je bila nemoguće izbjeći u potpunosti. Spomenute situacije trebaju nam biti opomena i poziv na daljnji oprez kod ulaska u našu zemlju, hrvatskih i stranih državljana, da nam nekakav propust ne bi uzrokovao ponovnu lokalnu transmisiju kao što se sada događa u nama susjednim zemljama.

Ono na što još uvijek treba podsjećati našu javnost jest da je pojava pandemija prvenstveno javno-zdravstveni i medicinski problem. Politika se tu mora tek minimalno uključiti jer se odluke jednostavno moraju donositi na toj razini. Mi se kao društvo moramo odmaknuti od toga da gledamo gotovo sva društvena zbivanja kroz kontekst nekih nadolazećih izbora i kako ta zbivanja kroz PR iskoristiti za stranačku i/ili osobnu svrhu što umanjuje istinsku vrijednost kada je učinjeno i nešto pozitivno. Takvom pristupu je svrha ostavljanje dojma koji je vrlo rijetko ili nikad istinit, odnosno autentičan, a motivi su vrlo upitni. Posljedično društvo trune jer se svi bave dojmom, a tek rijetki suštinom osim onoliko koliko moraju da bi ostavili dobar dojam.

U svakom slučaju iz perspektive intenzivne medicine mi smo jako zahvalni na činjenici da je epidemija bila blaga i da kapaciteti u intenzivnima diljem RH nisu bili preopterećeni kao što je to bilo primjerice u Italiji ili New Yorku. No, čak i da nas je zadesila veća epidemija bolnički sustav je bio spreman. Usprkos nekih svima poznatih propusta, moj je dojam da je bolnički sustav generalno izvrsno odgovorio na ovu potpuno novu situaciju zahvaljujući svima od ministra do medicinskih sestara i tehničara koji su najviše vremena provodili neposredno uz bolesnike.

Mi smo u našoj JIL liječili 38 bolesnika s COVID 19 zbog respiratorne insuficijencije, od toga ih je 30 zahtijevalo invazivnu mehaničku ventilaciju zbog teškog ARDS-a. Preminulo je 18 bolesnika. Prosječna dob bolesnika je bila 65 godina i oko 2/3 su bili muškog spola. Glavni komorbiditeti su bili: arterijska hipertenzija (20 bolesnika), dijabetes (9 bolesnika), kronične srčane bolesti (8 bolesnika) i KOPB (5 bolesnika). Bolesnici su prosječno mehanički ventilirani 20 dana, 21 bolesnik je zahtijevao bubrežnu nadomjesnu terapiju tijekom boravka u JIL, a troje veno-venski ECMO.

Dakle, multiorgansko zatajenje je česta komplikacija teškog COVID 19. Možemo reći da COVID 19 uzrokuje ARDS, ali to je kliničkim tijekom potpuno nova bolesti. Protrahirana, s izmjenom poboljšanja i pogoršanja za koje se u početku mislilo da su komplikacije, što ponekad i mogu biti, ali uglavnom se radi o pogoršanjima uslijed same infekcije virusom te upalnom odgovoru na tu infekciju. Usprkos ARDS-a popustljivost pluća je održana i uz dobru mehaničku ventilaciju veno-venski ECMO uglavnom nije potreban. Kada dođe to toga da bolesnik treba ECMO, onda je već dugo mehanički ventiliran uz posljedičnu ozljedu pluća od mehaničke ventilacije te su pluća tako oštećena da je proces teško popravljiv.

Smrtnost je kod COVID 19 bolesnika na invazivnoj mehaničkoj ventilaciji izrazito visoka od 60, pa do čak 90%. To je dijelom sigurno posljedica specifičnosti ove bolesti i navale velikog broja bolesnika u kratkom vremenu, ali dijelom i činjenice da još uvijek tragamo za optimalnim pristupom u liječenju najteže oboljelih od COVID 19. Mislim da je traganje za tim pristupom ključan klinički problem u slučaju drugog vala COVID 19, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Dopustite mi na kraju jedan mali osvrt na širi socijalni kontekst ove pandemije. Nakon više mjeseci trajanja pandemije možemo li već sada govoriti o tome kakvi će joj biti efekti na naše društvo i civilizaciju? Neupitno je pandemija ukazala na krhkost tržišnog i liberalnog kapitalizma koji ima nestvarni cilj stalnog ekonomskog rasta što mi se čini kao trčanje za dugom ili fatamorganom.

Ništa ne može u beskonačnost rasti, a na kraju je rast moguć jedino ako ljudi i priroda postanu žrtve toga rasta. U tom trenutku treba mijenjati paradigme sustava, a ne žrtvovati kvalitetu ljudske egzistencije i okoliš na pijedestalu profita. Stoga smatram da je vrlo bitno kakve vrijednosti promovira civilizacija u kojoj živimo, a pristup dostupunosti zdravstvene zaštite bez obzira na imovinski status jest jedan od bitnih pokazatelja koji nam govori kakav svijet želimo.

Rješenju se ne treba nadati niti od politike niti od gospodarstva. Većina političara „zapadne civilizacije“ su u velikoj mjeri narcistični tipovi osobnosti kojima mi ostali služimo kao sredstvo za njihove ciljeve, a gospodarstvenici su indoktrinirani tržišnom ekonomijom i profitom kao nečim što je neupitna, gotovo aksiomska vrijednost. Dakle, promjena je na svima nama, a da je ona moguća potvrdilo nam je zdravstveno osoblje diljem svijeta u tijeku ove pandemije. Lako možemo zamisliti kako je ovaj virus bio upozorenje čovječanstvu na svim razinama: osobnoj, društvenoj, ekonomskoj, ekološkoj, a što će čovjek iz toga naučiti ostaje na njemu. No, moramo imati na umu da bi neki slijedeći pandemijski virus mogao biti puno manje „milostiv“ te da će njegove moguće posljedice ovisiti i o tome koliko smo se kao ljudi promijenili u ovoj pandemiji.

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.