Na izvoru darovani

1. Ranjen i ispaćen u logorima smrti mladi se Oleg vraća u život. Ulazi u prodavaonicu, ali platnenu košulju može kupiti tek u mislima. Nema novaca da je plati.
   Uto ulazi muškarac u lijepu ogrtaču, svježe obrijan, bez ožiljaka, s kravatom i mekim šeširom te zatraži svilenu košulju: -Recite, molim vas, imate li broj pedeset, ali s ovratnikom od trideset sedam?
   Olega nešto ubode. Sjetio se kako su ljudi kisnuli u rovovima, kako u ih bacali u zajedničke grobove, u malene jame na polarnoj studeni, kako su ljude odvodili i do ni puta u logor, ljudi su umirali na putu iz logora u logor, kako su ljudi mukotrpno kopali pijukom zarađujući jedva za pokrpanu bluzu, a ovaj ne samo da uzima svilenu košulju nego joj zna i
   broj ovratnika. Taj broj ovratnika! Zašto je život tako složen? Čemu da se vrati u takav život? Ako čovjek pamti broj ovratnika, nešto drugo mora zaboraviti! Nešto važnije od ovratnika! Neobična zaboravljivost vlada ljudima. Brinemo se i uznemirujemo za detalje života, a u opasnosti smo da izgubimo čitav život. Ponosimo se da znamo otkuda gradovi, brda i mora, a
   ne znamo tko je i otkuda je čovjek. Potrebno je stoga najprije pogledati ima li čovjek temelj na kojem bi stajao. Postoji li uopće čovjek?

2. Najteži i najveći problem čovjeka i njegovih traženja jest činjenica da nešto uopće postoji. Zašto nije ništavilo? Sigurno je da ništavilo nije nikada bilo. Da je nekada bilo, i sada bi bilo — ništa. Iz ništa ne može nastati nešto. No, to znači daje opstojanje, nešto, egzistencija — oduvijek. Nikad nije nastalo, nego jednostavno jest. Ali, zašto, otkuda, kako to? Zašto uopće nešto postoji? Zašto postojiš ti? Zašto sam morao nastati
   ja? Gdje je početak svega? Nema ga. Svijet, ti i ja imamo početak. Ali, postojanje kao takvo nema početka. Vječnost? Ali, što to znači? To su vrtoglave misli. Ništavilo ne može postojati, egzistencija je neuništiva.
   Zašto? Nema odgovora.

3. Ne znamo kako su nastali svemir i zemlja. Znanost o tome malo zna, tek stvara hipoteze.
Ne znamo odakle ljudi dolaze na zemlju. Gdje si bio prije rođenja? Tko je odlučio da ti živiš na zemlji? Nitko te nije pitao želiš li živjeti na zemlji. Ni tvoji roditelji ne znaju odakle si došao i tko je baš tebe poslao u njihov dom. Oni su očekivali dijete, a došao si im ti, konkretan i određen. Oni nisu mogli birati dijete, kao što ni ti nisi mogao birati
roditelje. Pa ipak, rodivši se, ti se vladaš u roditeljskoj kući kao gospodar. Svi se moraju za tebe godinama brinuti, ti imaš prava kao da si odavna bio tu i zaslužio život i brigu.

4. Kao što nisi odlučivao o svom rođenju, tako ne odlučuješ ni o svojoj smrti. Umrijet ćeš, a da to ne želiš. Ne možeš se smrti osloboditi. U nju ćeš biti uvučen kao što si ubačen u život i postojanje. Život ti je darovan rođenjem, ali darovana ti je i smrt. Njome ne raspolažeš, kao što ne raspolažeš ni svojim životom.
Samo je možeš prihvatiti ili od nje bježati. No, izbjeći joj ne možeš.
Ti također ne znaš kamo ideš kroz smrt. Je li smrt početak nečega novoga ili kraj svega tvog opstojanja? Mnoštvo ljudi kaže da postoji život iza smrti. Drugi pak tvrde da ne postoji. O životu poslije smrti može se sa znanstvene strane samo nagađati. Smrt je nepoznanica.

5.Čovjekov je život između rođenja i smrti kao upaljena iskra između dva mraka. Čovjek se rođenjem uspinje na zemlju, a smrću silazi s nje. Ne zna ni odakle se uspeo ni kamo silazi. Čemu onda život? Kako živjeti? I koji je život ispravan, a koji neispravan? Ako život nema cilja ili ako čovjek ne zna za cilj. onda nijedan život nije put do cilja i svaki život može
biti taj put. Čovjek, dakle, samo tumara životom ako mu se ne otkrije cilj i smisao.

6. Ne samo rođenje i smrt nego je i sve drugo čovjeku darovano. Nisi mogao birati hoćeš li biti muško ili žensko, hoćeš li biti inteligentan ili ne, hoćeš li se roditi zdrav ili bolestan, želiš li biti siromašan ili bogat. Nisi mogao birati oblik svoga tijela, boju kose ili očiju, noge i ruke, visinu i duševne sklonosti. Sve si to dobio. Od toga ne možeš pobjeći. Samo prihvatiti. To znači da se nitko ne može ponositi svojim sposobnostima jer ih nije sam stekao. I nitko se ne treba sramiti svojih nesposobnosti i bolesti jer ih je dobio. Svatko od nas ima svoj život, svoje situacije, svoje zvanje, svoju obitelj, svoju bolesnu ili zdravu djecu, svoje prijatelje, svoje grijehe. Svakom je dana njegova mjera života kao zadaća ili put. Po svemu tome čovjek se ne može procjenjivati. U duhu, u osobnosti, svi smo isti. Razlikujemo se nekako izvana. Svi smo iz istog izvora izišli.

7. Svaki je čovjek original i jedinstven u povijesti čovječanstva. Nikada nitko nije postojao baš kao ti. Samo si ti među nepreglednim mnoštvom. Ti sam. Nitko drugi nije bio i neće biti ti. Ti si stoga važan u toj jedinstvenosti, a ne toliko u tome što činiš. Ti si kao osoba dragocjen.
Bez tebe bi čitava stvarnost i ljudska povijest bila siromašnija za jednoga jedinstvenoga, za jedan biser. Ali, tko si zapravo ti? Poznaješ li sebe? Iz čega si to satkan, kakav si u svome biću, kamo to ideš? Tko da ti na to odgovori?

8. Ako si ti jedinstven, original, onda je jasno daje jednom netko baš tebe »projektirao«, baš na tebe mislio, baš tebe posebno stvarao. Ti nisi serijski proizvod čovjeka, nego original. Netko te htio. Znači, ti si željeno biće, voljeno. Netko je htio da ti postojiš, nekome se sviđaš, nekome je baš tvoj život, čitava tvoja situacija bila važna i draga. Ti si
drago i voljeno biće. Ali, tko te volio?

9.

Postoji li Netko tko te planirao i poslao u svijet. Postoji li Bog?
Jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Ali, nitko ne zna sigurno. Bog je, čini se, neistraživa nepoznanica.
Međutim, ako uopće nešto postoji, onda mora postojati Bog. Jer, sve je nastalo, ali egzistencija, bitak, ono osnovno u svemu, nije moglo nastati, jer nikada nije bilo moguće da iz ništavila nastane nešto. Daje nekad bilo ništavilo, ostalo bi do danas. Ali, ako je oduvijek nešto, onda je to vječno, onda je ono izvor svih nastajanja. Ako je pak u čovjeku svijest i
ako u svemu »diše« inteligencija, zakonitost, onda znači da je negdje u počecima svega um. A gdje je svijest, tamo je i osoba. Čini se daje sasvim logički zaključiti: ako uopće nešto postoji, onda postoji Bog. Ili: lakše je dokazati da postoji Bog nego čovjek. Čovjek tako kratko živi da možemo
reći kako ga zapravo i nema. A Prvo biće — Bog — nema početka ni kraja.
No, i zaista, postoji li? Može li se susresti s njime?

10. Ako Bog postoji, kakav je on? Zašto dopušta zlo na svijetu ako je dobar? Ili on to zlo ne može uništiti? Onda nije svemoguć! Ili to ne želi? Onda nije dobar, ni pravedan. Kako izići iz bezbroj upitnika o Bogu koje čovjeku nameće život? Odakle zlo ako je Bog dobar? Kako pokraj
    dobroga Boga može postojati Zli? Gdje je Bog”? Što kani s čovjekom? A što ako Boga nema? No, kako saznati ima li ga, kakav je? Ili da ga nema?
    Čovjek ne može sam riješiti te zagonetke. On je u svojoj egzistenciji kao u kugli zatvoren, prikovan za Zemlju i ne zna stoje izvan te kugle. Netko mora doći izvana da bi mu rekao tko je Bog, odakle je čovjek i kamo ide svijet. Ima li zemlja takvoga čovjeka?
11. Mi smo stranci na zemlji.
    Život nam je gurnut u ruke, a da nitko ne zna odakle ni zašto. Ne znamo zašto usred svemira postoji malena planeta
    Zemlja. Ne znamo ima li svemir kraj. Ne znamo kamo se stiže nakon smrti.
    Ne znamo zašto se moramo ubijati, zašto se mrzimo, zašto nam ne uspijeva raspolagati životom i smrću. Ne znamo ni za budućnost zemlje, ni svemira, ni nas samih. Mi smo neki čudni zatvorenici usred svemira. Ništa o sebi ne znamo. Živimo šablonski, jedan naraštaj predaje drugome svoj način života, ali nitko nikome ne zna saopćiti tko smo mi?
    Zašto nijedno dijete ne zna ispričati odakle je došlo u majčinu utrobu? Zašto se nijedan mrtvac nije vratio da nam ispriča o onostranom životu? Zašto ne raspolažemo svojom sudbinom? Zašto smo prisiljeni primiti sebe i svoj život, a da ništa ne možemo promijeniti? Zašto ne možemo sebi osigurati besmrtnost? Mi smo darovana bića. Život je tvoj tebi darovan. Ali od koga? I tko si ti?
    Nitko to ne zna. Ni znanstvenici, ni filozofi, ni osnivači religija, ni mudraci. Nitko. Jer, svi smo samo ljudi. U nama je, dakle, vapaj za smislom, vapaj za Spasiteljem. Ipak, ima li netko tko bi to mogao znati? Ima li netko tko
    nije prikovan samo uz ljudsku egzistenciju, nego je i izvan nje? Izgleda daje samo jedan takav čovjek postojao u povijesti — Isus iz Nazareta.

Tomislav Ivančić , Susret sa živim Bogom