Dugo je u jugoslavenskom društvu postojala dilema(dvojba) oko toga treba li se poduzeće(tvtku,kompaniju) definirati kao ekonomski subjekt ili kao društvena grupa. Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom radu poduzeće(tvrtka) je definiran(a)o kao društvena grupa. To je dovelo do pojave tvrtki bez vlastite imovine i kapitala koja su živjela od kredita!?
Na čelu poduzeća/kompanija nisu bili profesionalci,nego je upravljanje tvrtkom definirano kao amaterska djelatnost(?) koju obavljaju svi radnici putem zborova ili radničkih savjeta!? Ipak, tvrtka je imala direktora, a u načelu je osnovni preduvjet za doći na taj položaj bila politička podobnost, a ne stručnost?? Djelatnost takvih direktora bila je prvenstveno usmjerena na održavanje tvrtke na životu kako bi se održavanjem radničkih plaća sačuvao socijalni mir. Direktori su često manipulirali radnicima i kršili njihovu volju, jer je njihova stvarna vlast bila veća od nominalne vlasti radnika. Stoga je samoupravljanje bilo organizirano kao koalicija između političke birokracije i tradicionalne radničke klase. Radnici(djelatnici) su imali zajamčeno radno mjesto i osobni dohodak, a pred njih nije bio postavljen imperativ kvalitete u proizvodnji. Tradicionalna radnička klasa, sastavljena od fizičkih radnika, imala je povijesnu ulogu u izgradnji socijalizma i ona je osiguravala legitimitet partijskoj birokraciji. Takvi uvjeti bili su puno pogodniji za razvoj etatizma nego za razvoj samoupravljanja.
Ovlasti vladajuće partije i dalje su ostale visoke. Imala je snažan utjecaj na sindikat, koji je trebao biti tijelo koje štiti radnike, a zapravo je često funkcionirao kao tijelo koje promovira partijsku politiku.
Posljedica Ustava iz 1974. bilo je razbijanje kohezije jugoslavenske privrede. Umjesto da međusobno surađuju kako bi pridonijeli razvoju jugoslavenske privredeu cjelini, različiti OOUR-i su uglavnom nastojali zadovoljiti vlastite kratkoročne interese, koji su se odnosili na povećanje dohotka i osobnu potrošnju. Svojevrsna sebičnost(?) u privredi postojala je i na široj razini. Iako se zagovaralo jedinstvo jugoslavenskog tržišta, istovremeno je naglašavanjem ideja o nacionalnim ekonomijama te davanjem većih ovlasti republikama i autonomnim pokrajinama, došlo do zatvaranja ekonomije u republičke i pokrajinske granice. Umjesto jedinstvenog jugoslavenskog tržišta, stvorena je atomizacija.
Svaka od tih organizacija imala je vlastite ideološke postavke, a okretanje nacionalizmu i pronalaženje krivca za neuspjehe vlastite republike ili pokrajine u drugim republikama i pokrajinama bilo je česta strategija. Tako je umjesto jednog Saveza komunista u Jugoslaviji praktički postojalo osam različitih Saveza komunista. Takav oblik političkog uređenja nazivao se policentričnim etatizmom.
CIA je u svom izvješću iz siječnja 1983. godine pod naslovom Yugoslavia: An Approaching Crisis? donijela detaljnu analizu stanja u Jugoslaviji koja se može komparirati s ranijim izvješćima. Iz samog naslova dokumenta lako se može pretpostaviti ton cjelokupnog sadržaja. U početnoj napomeni stoji opaska kako je: “Razvoj u Jugoslaviji od Titove smrti stvorio nedoumice oko mogućnosti zemlje da svlada domaće političke razmirice i rivalstva u interesu očuvanja gospodarske održivosti i jedinstva države kao cjeline.” U dokumentu se dalje navodi kako je jugoslavenski komunistički režim ušao u jednu od najtežih faza još od 1948. i raskida sa SSSR-om. Loše upravljanje gospodarstvom i pogoršana kreditna situacija uz duboke etničke tenzije i političku nesposobnost ozbiljno prijete posttitovskom sustavu upravljanja. Dva glavna problema koja su identificirana u Jugoslaviji, a koja stavljaju na kušnju sposobnosti novog vodstva, ali i cjelokupnog sustava su: “… gospodarsko usporavanje pogoršano pokušajima rješavanja financijske krize i pojava međuetničkih tenzija najvidljivijih u zahtjevima albanske manjine. Kao što se već pokušalo pokazati ranije, neraskidiva veza između političkog uređenja zemlje i njenog gospodarskog stanja uočena je i od strane američkih obavještajnih analitičara. U daljnjoj analizi gospodarske situacije navodi se kako je međuodnos između kroničnih propusta u upravljanju ekonomijom, gospodarske depresije na globalnoj razini te smanjivanja u međunarodnom pozajmljivanju u Jugoslaviji dovelo do gospodarskog pada, a zemlja je dovedena na rub insolventnosti. Vodstvo države u Beogradu stisnuto je s jedne strane domaćim pritiskom da se održi razina dostignutog životnog standarda, a s druge strane pritiskom iz inozemstva da se promijeni praksa koja je dovela do vanjskog duga od 20 milijardi dolara. Iz navedenog je vidljivo da je u Jugoslaviji u prvoj polovici osamdesetih zapravo na naplatu stigla “praksa” iz prethodnog desetljeća koja je dovela do gospodarskog rasta i rasta životnog standarda stanovništva, ali je istovremeno došlo i do gomilanja vanjskog duga. Takva gospodarska politika Jugoslavije očito je bila osuđena na propast, osobito u kontekstu pogoršanja ekonomske situacije na globalnoj razini. Razlog za nastanak takve situacije bio je, prema autorima dokumenta, taj da je Broz u kasnim sedamdesetima dopustio vanjsko zaduživanje kako bi smanjio regionalna rivalstva, ali produktivnost nije rasla u skladu s rastom ulaganja. Istaknuto je da se tijekom tog perioda rasta decentralizirani gospodarski sustav razvio u mehanizam koji služi više za distribuciju nego stvaranje vrijednosti.
Jugoslavija i njen ekonomski sustav je slomljen, doživo je bankrot..
Teško je zamisliti nekoga tko bi o tome kvalificiranije progovorio od samog pokojnog Stipe Šuvara. On je u jednom intervjuu Radiju Slobodna Evropa o toj kobnoj godini rekao sljedeće: -To je bilo veliko posttitovsko vrijeme, doba velikih previranja u Jugoslaviji i ekonomske krize. Naftna kriza je strašno pogodila Jugoslaviju. Već se tada trošilo 12 do 13 milijuna tona godišnje nafte, a Jugoslavija je htjela sve zasnivati, svu svoju industriju na do tada jeftinoj nafti. Cijena nafta je onda strašno skočila na svjetskom tržištu, slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par – nepar. Bila je oskudica deterdženata, toalet-papira i nekih trivijalnih artikala – govorio je tada Šuvar.
Povjesničar hrvatske i europske povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli Igor Duda u svojoj knjizi “Pronađeno blagostanje” jasno objašnjava kako je do krize uopće došlo. Prema njemu, začetak potrošačkoga društva u Jugoslaviji započeo je još 1958. godine Kardeljevim Programom Saveza komunista Jugoslavije. Navodi kako se više analitičara tijekom osamdesetih složilo kako je do kretanja nizbrdo došlo zbog neusklađenosti gospodarskog i političkog sustava, kontradikcije koju je izazvalo spajanje dvaju načela: gospodarski sustav temeljio se na samoupravljanju, a politički na vertikalnoj subordinaciji i monopolu. Tržišni socijalizam doveo je do jačanja skupine nazvane tehnomenadžeri(krivci za ‘savrsenu pretvorbu 1991.’) pa poslije 1972. dolazi do zaokreta uslijed kojega dogovorna ekonomija potiskuje načelo tržišta, piše Duda. U svjetskim su razmjerima sedamdesete godine obilježile dvije naftne krize, a ponašanje jugoslavenskog gospodarstva u međukriznom razdoblju umnogome je odredilo sudbinu zemlje u osamdesetima. Prvu krizu iz 1973.-1974. Jugoslavija nije osjetila jer je stigla jeftina nafta iz Libije, ali problemi su nastali tijekom druge krize 1979.-1980. Duda objašnjava kako su te prijelomne 1980. na naplatu stigli troškovi burnog razvoja jer dugotrajan kvantitativan rast nije uspijevao postići zadovoljavajuću kvalitetu. Brzu deagrarizaciju, ekstenzivan rast investicija i zaposlenosti pratili su spor rast proizvodnosti te nedostatak intenzivnoga rasta s djelotvornom upotrebom resursa i novih tehnologija, što je dovelo do smanjene konkurentnosti u inozemstvu i deficita u bilanci plaćanja koja se pokrivala sve većim vanjskim zaduživanjem.
Od polovice sedamdesetih (dakle od novog Ustava 1974., op.a.) samostalno su se mogle zaduživati i republike, što je ubrzavalo njihov razvoj, no svaka se republika ponašala kao da će dug u ime federacije vraćati netko drugi. Proizvodnja i potrošnja bile su iznad realnih mogućnosti, a njihov rast bio je utemeljen na sredstvima iz inozemstva koja su prelazila kreditnu sposobnost zemlje, gospodarstva i stanovništva,
Poznati su podaci i priča o rastu zaduženja kojem nije bio krivac samo porast cijena nafte. Brojni javni izvori jasno navode porazne brojke koje se vječito citiraju u bilo kojoj analizi. Na početku zaduživanja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskom tržištu novca kamatna se stopa kretala 1975. 5,8%, 1976. 5,1%, 1977. 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslućenim razmjerima koji su i iskorišteni. Potkraj 1978. zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%. Cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. 9,540 milijardi dolara, 1978. 11,833 milijardi, 1979. 14,952 milijardi, 1980. 18,395 milijardi, 1981. 20,804 milijardi dolara. U godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećavao za više nego dvostruko. Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna, pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Zaduživanje i ulaganje osjetilo se u povećanju životnog standarda pa je i realna vrijednost plaće u drugoj polovici sedamdesetih dosegnula najviše vrijednosti u povijesti Jugoslavije. Kardelj je upozoravao na opasnosti vanjskog zaduživanja, no Tito se odupirao restriktivnim mjerama. Građani su dobro zarađivali i živjeli, no dugoročno je to bila samoubilačka politika zbog koje se Jugoslavija s kraja sedamdesetih činila Potemkinovim selom. Investicijski val sedamdesetih događao se dok su sve razvijenije zemlje poslije prve ratne krize usporavale proizvodnju i zapošljavanje te smanjivale investicije i potrošnju. Potkraj 1979., uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoči smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada međunarodni ugled zemlje, rekavši delegaciji savezne vlade i: “… lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe
Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije. Izlaz je trebala pronaći savezna komisija koja je 1981. do 1983. pripremala dugoročni program ekonomske stabilizacije. Baveći se budućim razvojem, DPES je otkrio i uzroke gospodarskoga stanja u kojem se Jugoslavija našla na početku osamdesetih: Sagledavanje opasnosti od takvog ekstenzivnog razvoja i njegovih ograničenih mogućnosti moglo je biti odlagano sve dok nisu presušili predimenzionirani izvori potrošnje i dok korištenje inozemnih zajmova nije dostiglo i premašilo naše mogućnosti. Početkom 1980. Jugoslavija je postala član MMF-a, a 1981. je dobila najveći kredit ikad dan od te organizacije. Neki, poput stručnjaka srbijanskog ekonomskog magazina Biznis i financije, smatraju kako postoji konkretan trenutak u povijesti kada se dogodio konačan slom. Tijekom dvije godine (1980. do 1982.) ondašnja Narodna banka Jugoslavije i ovlaštene banke razvile su metode obnavljanja stranog zaduženja – kratkoročnim kreditima financiranje dospjelih otplata po dugoročnim kreditima. To je bio objektivno rizičan mehanizam kojem je mogao naškoditi i mali poremećaj. On se dogodio u ožujku 1982. godine – otplata po jednom većem kreditu od konzorcija stranih banaka bila je manja za neki jednocifreni postotak, ali to je bilo dovoljno da na prenapetom financijskom tržištu izazove ulazak SFRJ u dužničku krizu. Svjetski financijski faktori do tada su već imali dovoljno iskustva s dužnicima u kašnjenju širom svijeta.
Poslije priprema u preostalom dijelu 1982. godine, tijekom 1983. godine na djelu je bila ’’petonoga životinja’’ (Five legged animal) – Svjetska banka, MMF, Banka za međunarodna plaćanja, Pariški klub i Londonski klub, čijim su aranžmanima reprogramirani postojeći dugovi ili odobreni novi namjenski krediti za podršku proizvodnje za izvoz. Bez obzira na to što je strani dug postao uredan, SFRJ je kao dužnik na međunarodnom novčarskom tržištu doživjela znatan pad ugleda i nova zaduženja izvan navedenih aranžmana bila su opterećena višim troškovima. Vlada je vodila politiku stabilizacije i smanjenja vanjskog duga, koja se u praksi sastojala od teških mjera štednje – tzv. šok tretmana. Uvoz je ograničavan stvarajući nestašice potrošnih dobara, koje se pamte kao uvođenje ograničenja goriva (40 litara po vozilu mjesečno – bonovi), ograničenje korištenja automobila do šest dana u tjednu na osnovu zadnjeg broja na registracijskoj pločici (par-nepar sustav), teška ograničenja na uvoz robe i plaćanje depozita po izlasku iz zemlje. Bilo je nestašice kave, čokolade (koju je zamijenila šećerna tabla) i deterdženta za pranje. Tijekom nekoliko suhih ljeta, Vlada, nesposobna za uvoz električne energije, bila je prisiljena uvesti restrikcije. Zatim, 1983. i 1984. Jugoslavija je nastavila s pregovorima o kreditiranju sa 600 zapadnih banaka kao i s MMF-om. MMF je zahtijevao od Vlade Jugoslavije da nametne smanjenje plaća nerentabilnim poslovima, da ukine kontrolu cijena, da povisi kamatne stope i da devalvira dinar za 25%. Veće banke bile su potpomognute stranim kreditima i dana im je uloga da zatvaraju manje nesolventne banke koje su davale zajmove neprofitabilnim poslovima. To je bio pokušaj da se nosi s većim strukturalnim problemima jugoslavenske ekonomije – njezine financijske institucije bile su potpuno povezane s industrijom tako da su mnoga poduzeća, posebno ona s politički moćnim gazdama, mogla sama štampati novac osiguravajući si bezgranične kredite.
Vratimo se opet Stipi Šuvaru i njegovu govoru u sarajevskom Domu omladine 1989. – Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […] Nismo još ”likvidirali” višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale – rekao je u tom govoru Šuvar.
One kobne 2008. kada počinje tekuća svjetska kriza i jaz se između prihoda i rashoda u hrvatskom proračunu sve više produbljuje, što je trend koji traje i danas s kratkim izuzetkom 2011. godine. BDP je u padu 32 mjeseca zaredom pa smo praktično jedina zemlja članica EU koja je i dalje u recesiji. Na kraju prvog tromjesečja bruto inozemni dug Hrvatske dosegnuo je 46,4 milijarde eura, odnosno 108,1% BDP-a. Peti mjesec zaredom zabilježena je pozitivna godišnja stopa rasta (3,3%) nakon što je kontinuirano sedamnaest mjeseci, od lipnja 2012. do listopada 2013. bruto inozemni dug bilježio pad vrijednosti na godišnjoj razini. U relativnim pokazateljima zaduženosti omjer bruto inozemnog duga i BDP-a porastao je na najvišu razinu ikad, što je osim rasta obveza prema inozemnim vjerovnicima, posljedica i pada gospodarske aktivnosti odnosno nominalnog smanjenja BDP-a. Prema sada više ne tako stidljivo u medijima objavljivanim proračunima, Hrvatska 2016. više neće biti u stanju otplaćivati svoj dug ako se nešto ubrzo ne promijeni. Naš poznati ekonomist Željko Lovrinčević u nedavnom je intervjuu izjavio ovo: – Postat će vidljivo da je javni dug Hrvatske veći od 80 posto BDP-a. Očekujem da će Europska komisija izvršiti pritisak da se nakon Hrvatskih autocesta i Hrvatskih cesta u javni dug uključi i dug HBOR-a i ZET-a. U tom slučaju dug raste na 85 posto BDP-a. To je Hrvatska stvarnost: dug od 85 posto BDP-a, vanjski dug od 105% BDP-a i potencijalni rast od jedva 1,5 posto, rekao je. – Uvjete nećemo ostvariti pa će nam se onda dati novi ciljevi koje moramo ispuniti. A činjenica je da stojimo na mjestu, pa će nam deficit opet biti na razinama od pet do šest posto BDP-a. To potvrđuju i podaci za šest mjeseci u kojem je PDV podbacio 1,5 milijardi kuna, a plan je bio višak od milijarde. Već samo na toj stavci nedostaje 2,5 milijardi kuna. Dugove akumuliramo, dok se ne dogodi rast kamatnih stopa na tržištima, a to će se dogoditi već sljedeće godine, rekao je Lovrinčević nedavno za Večernji. Čini se da je reprogram javnog duga rješenje koje se neminovno nameće. Hoće li nas tada zateći sudbina prosječnog jugoslavenskog građanina iz doba stabilizacije Milke Planinc? Hoćemo li gledati argentinski scenarij? Ako do tehničkog bankrota i dođe, neke stvari zasigurno nećemo proživljavati ili neki od nas neće ih ponovo proživljavati. Hrvatska je sada dio jedinstvenog tržišta Europske Unije. Samim time većina mjera Milke Planinc nije primjenjiva. Neke od najvećih kompanija, poput Ine, pod stranom su upravom. Redukcija struje ili različitih nestašica također sigurno neće biti zbog činjenice da smo naprosto tržište. Problem će biti drukčije prirode – tko će imati novca da uopće nešto kupi. Ostali su scenariji iz doba prije 30 godina jako mogući ako ne i izvjesni. Kako vrijeme prolazi tako se povećava mogućnost devalvacije kune i reprograma duga uz obaveznu asistenciju EU i MMF-a. U pravnom smislu, Hrvatska ne može bankrotirati jer su svi financijski problemi pod kapom Bruxellesa. No, govorimo li o pomoći Hrvatskoj, bilo bi to prvi put da EU to čini za neku članicu koja se nalazi izvan eurozone. Dvije pojave karakteristične za zemlju u bankrotu još ne vidimo. Nema ozbiljnih i širokih socijalnih nemira, čemu je vjerojatno uzrok i izostanak dugo očekivanih reformi, nepopularnih poteza koji bi tako nešto možda izazvali. Građani novac još ne povlače iz banaka ili barem nema takvih signala.
Hrvati u njima drže oko 20 milijardi eura, devizne rezerve HNB-a su 12 milijardi eura. Ono što Jugoslavija nije imala u takvom broju, kako je to slučaj kod Hrvatske, jesu milijunaši. Ljudi s bogatstvom većim od 30 milijuna dolara Hrvatska ima čak 280. Vrijeme se može kupiti daljnjom prodajom imovine, kao što je to još jedan paket dionica Ine ili HEP te dodatnim poreznim opterećivanjem građana, što bi bio najavljeni porez na nekretnine. Ukratko, a takav je stav izrekla i sama Angela Merkel u nekoliko navrata, dok se što ima prodati i oporezovati, u reprogram se neće ići. Ono što nas može utješiti jest činjenica da je Grčki dug prešao i 120 posto BDP-a, ali bankrot nije proglašen. Međutim, u svojem vlasništvu Grčka još ima tek nekoliko otočića.
Najnoviji komentari