Bošnjačka politička elita zauzimala se za unitarnu građansku državu, srpska politička elita zauzimala se za srpsku nacionalnu državu u uniji s ostalim dijelom države, hrvatska politička elita zauzimala se za uniju triju etničkih jedinica.
Onima koji nisu bili sudionici i svjedoci zbivanja u Europi 1990-ih, a pogotovo vremena raspada bivše Jugoslavije, danas se možda čini neshvatljivim, da ni tzv. međunarodna zajednica u to vrijeme nije mogla postići konsenzus oko jedne elementarne činjenice, tj. da je: Bosna i Hercegovina pluralno ili podijeljeno društvo – s tri različita nacionalna i kulturna identiteta, različitih interesnih i vrijednosnih orijentacija, društvo s dubokim nacionalnim, vjerskim, etničkim, jezičnim, kulturnim i socijalnim rascjepima – društvo koje ne može funkcionirati prema liberalnom modelu demokracije.
Razlozi nepriznavanja ove činjenice mogu biti brojni: od idealiziranja SFRJ kao dobro uređene multinacionalne zajednice; straha od raspada Sovjetskog Saveza; bojazni da će konfederalizacija dovesti do raspada BiH što bi onda mogao biti primjer kosovskim Albancima, makedonskim Albancima, Baskima, Crnogorcima, Kurdima, i drugima, da traže pravo na samoodređenje i odcjepljenje; do želje da se spriječi nastanak novih nacionalnih država kao smetnje ubrzanim procesima globalizacije i europske integracije koji su bili u punom zamahu nakon propasti komunističkog sustava i Varšavskog pakta.
Međunarodna zajednica (MZ) polazila je od postulata da se Bosna i Hercegovina mora urediti kao multikulturno, multietničko, multikonfesionalno društvo, ali bez vizije i znanja o tome koji i kakav model demokracije odgovara «najdublje podijeljenoj europskoj državi»
Ustavni prijedlozi rađeni su na kompromisima koji su polazili od postulata multietničkog i multikulturnog građanskog društva kao norme za ustavno uređenje BiH a završavali na prijedlozima da se država organizira na individualnim ljudskim pravima, na modelima koji priznaju ali ne polaze od kolektivnih ljudskih prava. Međunarodna zajednica nudila je model «etnički neutralne» države, u kojoj su i vjerski i nacionalni osjećaji privatna stvar pojedinca, što ni jedna nacionalna zajednica u BiH nije mogla prihvatiti jer je svaka željela sačuvati i promovirati svoj nacionalni i kulturni identitet.
Bošnjaci, Hrvati i Srbi su za BiH tražili oprečna ustavna rješenja (od unitarne države, federacije do otcjepljenja), a MZ nije mogla formulirati kompromisno rješenje a da ne dovede u pitanje model liberalne demokracije. MZ nije imala odvažnosti zagovarati (novi) model demokracije koji bi mogao pomiriti oprečne zahtjeve tri konstitutivna naroda. MZ nije bila ni dosljedna, jer nije gradila kompromisno rješenje na izjavi o ustavnim načelima koja je prihvaćena kao uvjet za međunarodno priznanje BiH.
MZ je radila kompromise s Bošnjacima koji su pod etiketom «jedinstvene» i građanske BiH željeli osigurati hegemoniju najbrojnijem narodu; sa Srbima jer su vojno kontrolirali 70% teritorija BiH; s Hrvatima jer su željeli biti «principijelni» – kako im se ne bi prigovorilo da banaliziraju slobodu i demokratska prava najmalobrojnijeg naroda.
MZ je počela kao posrednik da bi postala ključni i jedini arbitar u rješavanju krize, arbitar koji nikada nije preuzeo odgovornost za rješenja koja je nudio i nametao. Objektivno MZ je suodgovorna za duge pregovore o uređenju BiH, u najmanju ruku jednako kao i ostale strane u sukobu. I to zbog samog čina priznanja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prije nego nego što su tri naroda postigla dogovor o ustavnim načelima i uređenju BiH države.
Međunarodno priznanje BIH uslijedilo je nakon što je politički (od strane Srba koji su odbacili izdvajanje iz Jugoslavije) i vojno (od strane JNA) faktički promijenjen realni odnos snaga u BiH. Naime, već prije međunarodnog priznanja BiH, JNA je kao instrument velikosrpske politike stavila pod vojnu i političku kontrolu «Republike Srpske Bosne i Hercegovine» dvije trećine teritorija BiH, dok je istovremeno koristila teritorij BiH za agresiju na RH. Rat u Bosni i Hercegovini počinje nakon međunarodnog priznanja BiH, do kojeg je došlo prije nego što je postignut dogovor o unutarnjem uređenju BiH, odnosno kompromis o ustavnom ustroju BiH, kojim bi se odredili odnosi između tri konstitutivna naroda. Tako je međunarodno priznanje potvrdilo BiH kao državu u kojoj Vlada nije kontrolirala državni teritorij; u kojoj Srbi zbog međunarodnog priznanja više nisu priznavali središnju vlast; u kojoj je središnja vlast imala legitimitet po volji MZ a ne više i srpskih predstavnika; u kojoj je bio na snazi ustav Socijalističke Republike BiH, po kojem su odnosi između tri naroda ostali isti kao i u bivšoj Jugoslaviji.
Za razumijevanje razloga ratu u BiH ključno je poimanje triju nepomirljivih koncepcija o tome kakvo treba biti ustavno uređenje BiH, tj. kakve trebaju biti unutarnje granice BiH: a) unitarna država – što su zagovarali Bošnjaci; b) srpska nacionalna država u uniji s Jugoslavijom ili s ostatkom BiH; c) (kon)federacija tri entiteta – što su zagovarali Hrvati.
Do političkog rješenja nije došlo jer nije postojala volja za kompromis, prvenstveno između srpske strane koja se oslanjala na silu i potporu JNA, te muslimanske strane koja se uz međunarodnu potporu predstavila kao jedina legitimna vlast u BiH. Zato su se politička rješenja nametala kombinacijom vojne sile i međunarodnih pritisaka, ali podjednakim intenzitetom i medijskim ratom.
Činjenica je da sudionici političkih i povijesnih zbivanja raspada bivše Jugoslavije, i ratova na njezinu prostoru, pišu različite povijesti tih zbivanja. To znači da ne dijele isto kolektivno pamćenje i ne žele imati isto kolektivno znanje, jer podatke, dokumente i događaje vrednuju prema različitim vrijednosnim kriterijima. Zato se suvremenici spore oko povijesti tog razdoblja, a nerijetko politika intervenira i u sadržaj povijesnih udžbenika.
Možemo prepoznati barem četiri obrasca kolektivnog pamćenja koje uvjetno možemo nazvati: • “proizvodnja determiniranog kaosa”, • “proizvodnja pristanka”. • “proizvodnja identiteta”, • “proizvodnja zaborava”,
Četiri spoznajne paradigme koje se temelje na različitim vrijednostima (svjetonazorskim, političkim, kulturnim) generiraju različite teorije i različite interpretacije povijesti; generiraju četiri paradigme pamćenja rata u BiH, odnosno generator su četiri vrste (javnog) znanja o istim povijesnim događajima u kojima su sudjelovale različite političke opcije i njihovi sljedbenici.
Proizvodnja determiniranog kaosa Što je determinirani kaos u međunarodnim odnosima? To je nered “kojem se određuju granice .. Nakon što su zadane njegove granice, nered koji nastaje, ostaje unutar tih granica tako da postaje nadziran odnosno upravljiv”. Determinirani kaos je prostor međunarodnih igara, prostor koji je omeđen međunarodnim odlukama i naporima, da bi ostao ograničen unutar zadanih granica nereda. Kontrolu tog nereda nije moguće ostvariti bez kontrole komunikacija. Jednako kao i dimenzije kaosa tako i kriterije za nadziranje i upravljanje komunikacija određuju centri moći u međunarodnoj zajednici uz prešutni pristanak svojih članica. Jedna od posljedica kontroliranih javnih komunikacija (medija) je nadzor nad javnim pamćenjem.
Podjednako je važna činjenica što nadzirano i selektivno pamćenje ima za posljedicu da isti kriteriji ne vrijede za one
unutar omeđenog kaosa i one izvan granica odvijanja sukoba. Tako su temeljna ideja slobode i svetost žrtve, odnosno svetost života, nešto potpuno nevažno i nevrijedno za upravljače determiniranim kaosom. Selektivnim pamćenjem ne dozvoljava se usporedba i postojanje tih vrijednosti s vrijednostima upravljača kaosom. Vrijednosti različitih opcija unutar područja “nereda” izložene su “diktaturi relativizma”. Zato je moguće da se u obrambenom ratu sudi žrtvi za zločine u obrani ali ne i krvniku za počinjene zločine. Time se potpuno izvrću povijesne činjenice i konstruiraju virtualne istine. To je ostvarivo u procesima u kojima se nadzire i upravlja pamćenjem na globalnim razinama.
Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte izjavila je početkom 2005. da će se povijest jugoistoka Europe nakon 2010 pisati prema presudama Haškoga suda, odnosno ‘mir će nastupiti kada sudski postupci budu okončani i kada će povjesničari biti u mogućnosti provjeriti istinitost činjenica koje će utvrditi pravosuđe’. Stav glavne haške tužiteljice ima političku težinu jer upozorava da će «politička korektnost» u međunarodnim odnosima biti i u buduće vrednovana odnosom prema haškom tribunalu, odnosno da će se međunarodni odnosi temeljiti na presudama Haškoga suda. Drugim riječima, haško tužiteljstvo ima zadaću da bude u funkciji i kontrole pamćenja o tim zbivanjima, te da službenu povijest slijednica bivše Jugoslavije ispiše u Haagu, preciznije, da se MZ prema slijednicama bivše Jugoslavije odnosi sukladno haškim presudama.
Kao «instrument nametanja mira» haško tužiteljstvo ima zadaću: selektivnim odabirom slučajeva i izjednačavanjem ratnih zločina i zločina u ratu, sve strane u sukobu na području bivše Jugoslavije izjednačiti u odgovornosti za zločine.
Posljedica takve uporabe Haaškoga suda i tužiteljstva je medijsko izjednačavanje agresora i žrtve, ratnog zločina i zločina u ratu, podjednake krivnje svih sudionika u sukobima. Posljedica takvog djelovanja Haškog tribunala također je i proizvodnja determiniranog i kaotičnog pamćenja.
Nije slučajno što se povijesna zbivanja raspada bivše Jugoslavije, sedmodnevnog rata u Sloveniji, Domovinskoga rata, rata i ratova u Bosni i Hercegovini, te na Kosovu, tumače u medijima prvenstveno kao niz zločina i zlodjela u «krvavoj balkanskoj krčmi» i kao posljedica zločinačkih politika i zločinačkih pothvata. Izjednačavanje događaja i događanja koji oslikavaju «tamnu stranu povijesti» s povijesnim činjenicama i ukupnim povijesnim zbivanjima o nastanku novih samostalnih država i njihovom međunarodnom priznanju, metoda je planske i sustavne proizvodnje fragmentarne istine i selektivnog pamćenja, a uspjeh te metode osigurava dominacija takvih informacija u informacijskom prostoru.
Proizvodnja determiniranog kaosa stvara fragmentarno znanje: a) uspostavom mehanizama pristupa samo kontroliranim (selekcioniranim) dokumentima i dokazima, b) kontrolom prezentacije selekcioniranih poruka, što se postiže nadzorom postojećih, ili stvaranjem vlastitih, komunikacijskih mreža, c) informacijskom dominacijom upravlja se socijalnim pamćenjem u funkciji determinatora kaosa.
Determinatori kaosa ne falsificiraju podatke i dokaze. Oni uzurpiraju komunikaciju i pristup podacima i dokumentima; oni upravljaju komunikacijama informacijskom superiornošću koja ne dozvoljava da se razviju oporbeni sustavi informacija i mišljenja. Nije moguće drugo znanje, jer postojeći komunikacijski kapaciteti (mediji) nemaju prostora za prikaz neke druge “slike svijeta”. Time se osigurava informacijska nadmoć, a sa sve većom količinom obavijesti sve je veća njihova udaljenost od činjenica i istine.
Proizvodnja pristanka
Prema Noamu Chomskom “proizvodnja pristanka” – novo je umijeće demokracije. U razvijenim demokracijama narod se najefikasnije može kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu dovesti do djela i zato ih treba držati na uzici. Chomsky smatra da mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim sustavom i sveučilištima. Učinkovit sustav indoktrinacije jest onaj čije se poruke prihvaćaju kao pamćenje instrukcija kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.
Sa stajališta informacijske djelatnosti mediji su figure pamćenja znanja. Mediji kao figure pamćenja imaju zadaću promicanja slobode i demokracije. Kada se demokracija svede na banaliziranje slobode, ona postaje umijeće “proizvodnje pristanka”. Glavni mehanizmi proizvodnje pristanka su propaganda i industrija za odnose s javnošću.
Proizvodnja pristanka funkcionira po načelu: poruka na izvoru mora se prenijeti i (bez vrednovanja) prihvatiti na odredištu. Sve tehnike propagande i industrije odnosa s javnošću usmjerene su na to da ne bude zapreka u prijamu odaslane poruke: a) poruka mora biti prihvaćena kao instrukcija i obrazac ponašanja; b) poruka ne smije biti izložena vrednovanju, preciznije, ne smiju biti upitna načela i vrijednosti po kojima je sastavljena, niti se smije dovoditi u pitanje sud onoga koji je odašilje; c) poruka treba biti primljena kao vlastito mišljenje primatelja kako bi bila memorirana bez pre-vrednovanja. Informacijska strategija onih globalnih, regionalnih i lokalnih čimbenika, koji zagovaraju unitarnu državu kao optimalni model demokracije za višenacionalnu BiH, koriste se tehnikama proizvodnje pristanka za tumačenja rata i suvremene povijesti Bosne i Hercegovine, te u ime takve demokracije banaliziraju nacionalnu slobodu a prava konstitutivnih naroda svode na ukras unitarne građanske države.
Alija Izetbegović naglašava da je cilj njegove politike «opstanak Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države». Bošnjačka politika taj je cilj definirala tek onda kada je procijenila da nije moguće ostvariti jedinstvo muslimanskog korpusa u Jugoslaviji. Izetbegović je bio za očuvanje Jugoslavije. On je predlagao asimetričnu federaciju, tako da se BiH «više veže na Srbiju». Štoviše, i u dokumentu Skupštine BiH kojim se traži od MZ međunarodno priznanje BiH stoji: «ova Republika prihvaća i zalaže se za jugoslavensku zajednicu čiji su sastavni dijelovi i Republika Hrvatska i Srbija.
«Bošnjačkom narodu je opstanak Jugoslavije odgovarao» potvrđuje Izetbegović i 2000-te. «Moj glavni motiv da se Jugoslavija očuva bio je to što je bošnjački narod bio naseljen u dugom pojasu od Novog Pazara pa sve do Zagreba.. I svako cijepanje Jugoslavije dovodi do cijepanja bošnjačkog naroda, do kojeg mi je bilo jako mnogo stalo. Na koncu bio sam dužan da se o njemu staram, ne samo kao njegov pripadnik nego i kao njegov izabrani predsjednik».
Istovremeno, želio je vjerovati da će JNA ostati dosljedna jugoslavenskoj ideji i da se neće pretvoriti u instrument velikosrpske politike, već da će braniti BiH od velikosrpskih pretenzija. U vrijeme najžešćih napada JNA na Hrvatsku, Izetbegović je 6. listopada 1991. uputio proglas o neutralnosti BiH u «ratu između Srbije i Hrvatske» jer «ovo nije naš rat».
Tek kada su se Muslimani/Bošnjaci suočili s činjenicom da ne mogu ostvariti svoje jedinstvo u Jugoslaviji, tek onda glavni cilj za ostvarenje njihovih nacionalnih interesa postaje “jedinstvena”, tj. unitarna BiH, u kojoj će imati pravo na dominaciju, jer Srbi i Hrvati imaju svoje nacionalne države, pa zato i Bošnjaci imaju pravo na svoju. Tek tada Izetbegović odustaje od jugoslavenske ideje, ali ne i od unitarnog modela uređenja BiH.
Koliko god jugoslavenska ideja, na kojoj se gradila «proizvodnja pristanka» za opstanak Jugoslavije, bila iluzija ne samo bošnjačkog vodstva, i proizvodnja pristanka na Bosnu i Hercegovinu kao «jedinstvenu državu» gradi se na krivotvorinama proizvodnje pristanka. Za Izetbegovića i bošnjačko vodstvo «jedinstvena država» BiH znači unitarnu BiH. Svako re-definiranje unitarnog ustavnog uređenja BiH interpretira se kao podjela Bosne i Hercegovine. Informacijsku strategiju koja je emitirala takve poruke bošnjačko je vodstvo gradilo već od prvih dana pregovora koji su prethodili međunarodnom priznanju BiH.
MZ je postavila dva uvjet za međunarodno priznanje BiH: održavanje referenduma i dogovor o načelima za ustavno uređenje BiH. Uslijedio je prvi niz razgovora koji su poznati kao Cutilleirov plan o načelima ustavnog uređenja BiH. Razgovori su počeli 13./14. veljače 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21./22. veljače u Lisabonu kada je postignut polazni dogovor: vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje će se temeljiti na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima. HDZ je zagovarao drugu formulacije prvog stavka prijedloga načela «1. Bosna i Hercegovina bit će nakon međunarodnog priznanja nezavisna kao državna zajednica triju konstitutivnih naroda u njihovim državnim područjima»47. Izetbegović je bio protiv stava Mate Bobana da je «nosilac suvereniteta samo narod», jer da je «suveren narod, ali ne narod u etničkom, već u evropskom smislu, narod kao građani jedne države».
Razgovori se nastavljaju 28. veljače u Sarajevu, a 7./8. ožujka u Bruxellesu EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH, da bi u Sarajevu pod nadzorom EZ 18. ožujka 1992. bila potpisana izjava o budućem uređenju BiH:
«1. Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija».
Nakon sedam dana Alija Izetbegović traži od građana BiH da ne prihvate «podjelu BiH na etničkim načelima», ističući kako je on «morao potpisati sporazum jer su iz EZ to od njega tražili kao preduvjet za dobivanje međunarodnog priznanja». Dakle, Alija Izetbegović sam priznaje da je pristao na izjavu o načelima ustavnog uređenja BiH, radi dobivanja međunarodnog priznanja ali da nikada nije imao namjeru prihvatiti takvo rješenje. I 2000. on svoje prihvaćanje obrazlaže taktičkim a odbijanje strateškim razlozima:
«Svugdje postoje strategije i taktike. Ljudi to često ne razlikuju i brkaju. Naša strategija je bila: cjelovita, demokratska Bosna i Hercegovina. Ovi lisabonski razgovori
bili su .. jedno pet do šest dana prije referenduma. Ja sam vam maloprije rekao kakav je referendum imao značaj za Bosnu i Hercegovinu. To je značilo preči Rubikon, pa biti sa ove ili sa one strane Rubikona. S ove strane Rubikona je agresija, a s one strane je građanski rat. Tako da je nama bilo izuzetno važno da se taj referendum održi. U toj situaciji ja sam verbalno dao podršku tom dokumentu, ali sam odbio da ga potpišem.. naime, dokument je sadržavao i neke pozitivne stvari. Garantovao je cjelovitost bosanskohercegovačke države u postojećim granicama, međunarodno priznatim, i nezavisnost zemlje. Ali, imao je i negativnu stvar, a to je da je predviđao etničke regionalizacije koje su za nas bile neprihvatljive..»
Izetbegović otvoreno priznaje da je on bio za BiH kao unitarnu državu i po cijenu rata; pristao je na «rekonstrukciju» ustava samo uvjetno dok ne dobije međunarodno priznanje, jer je bio svjestan kako će ratna opcija za ustavne promjene BiH u slučaju međunarodnog priznanja biti nazvana agresijom a ne građanskim ratom. Izetbegović dosljedno provodi strategiju optuživanja i Hrvata u BiH i hrvatsku politiku, tj. predsjednika Tuđmana, za «dvoličnu politiku» prema BiH, i namjeru Hrvatske da «razgradi» Bosnu i Hercegovinu i stvori veliku Hrvatsku – kako bi i Hrvate i MZ privolio na koncept unitarne BiH.
Tako Alija Izetbegović opisuje hrvatsku politiku prema BiH: “..dvolična politika HDZ-a vodila je u dalje proturječnosti. Bojeći se promjene granica i otcjetpljenja dijelova teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba, hrvatski politički vrh deklarativno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine..
MZ postavila je dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH: referendum, i dogovor o ustavnim načelima BiH. Izetbegović sam priznaje da je izigrao drugi uvjet, a da bez međunarodnog priznanja ne bi bilo BiH i “agresije” na BiH. Da Hrvati nisu izašli na referendum, BiH ne bi dobila međunarodno priznanje – i upitno je da li bi BiH opstala kao država.
Izetbegović, tvrdi da su Hrvati izašli na referendum iz straha da bi u slučaju neuspjeha referenduma u BiH, došlo i u RH do “promjene granica i otcjetpljenja dijelova teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba”.
Dvoličnost hrvatske politike po Izetbegoviću, i Mesiću jest i u tome što su se predsjednik Tuđman i Milošević dogovorili u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine. Već zdravorazumska analiza može uočiti proturječje Izetbegovićevih i Mesićevih argumenata. Ako su se predsjednici Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, zašto bi onda “hrvatski politički vrh” bio u strahu zbog otcjepljenja hrvatskih teritorija? Bila je okupirana skoro trećina hrvatskih teritorija, pa nije valjda dogovor o podjeli bio takav da će Hrvatska ostati bez 30-ak% svog teritorija, kako bi u BiH dobila oko 20% teritorija?
Ako se pak nisu dogovorili o podjeli BiH, a “hrvatski politički vrh” je imao “teritorijalne apetite” prema BiH, onda je to najlakše bilo ostvariti političkim putem i to neizlaskom BiH Hrvata na referendum. Prema tome “dvoličnost” nije bila na strani politike RH, već na nespremnosti bošnjačke politike na odstupanje od «građanske», tj. unitarne BiH, što se vidi i po načinu kako su odbacili hrvatski prijedlog referendumskog pitanja.
HDZ BiH predlagala je (9.2.1992.) narednu formulaciju pitanja za referendum: «Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)». U obrazloženju između ostalog stoji: «Iz predloženog pitanja slijedi da buduća nezavisna BiH nije unitarna država već državna zajednica koju će činiti nacionalni kantoni, hrvatski, muslimanski i srpski čija će se područja utvrditi nakon provedenog referenduma posebnim ustavnim aktom».
Izetbegović optužuje hrvatsku politiku za dvoličnost i zbog formiranja HVO-a. Tijekom rata u BiH, Hrvatska je stalno bila pod prijetnjom bošnjačkih optužbi da ima svoje snage u BiH, i da vojno želi ostvariti svoje “teritorijalne apetite” pomažući HVO.
Prvu “jednonacionalnu” vojnu, ili preciznije stranačku formaciju u BiH formirali su Muslimani po odluci Alije Izetbegovića sredinom 1991. godine. “Patriotska liga” imala je u veljači 1992. godine 120.000 ljudi, a prema procjeni Sefera Halilovića zapovjednika Glavnog štaba Patriotske lige ukupne snage “neprijatelja” su brojale: a) snage JA šest korpusa KOV, b) snage SDS-a jačine 80.000-120.000 ljudi, c) “ekstremne snage HDZa (jačine jedna do dvije brigade)”.
Sefer Halilović 25. veljače 1992. izdaje “Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine”, tj. za izvođenje vojnih operacija protiv neprijatelja BiH62, dakle prije referenduma o nezavisnosti, prije međunarodnog priznanja BiH, i prije nego što je agresija na BiH počela. Glavni štab Patriotske lige iznosi sljedeću procjenu ciljeva neprijatelja, tj. SDS-a i “ekstremnih snaga HDZ-a”: “Osnovni cilj dejstva ovih snaga je podjela teritorije BiH i priključivanje matičnim (nacionalnim državama). Ostvarivanje ovog cilja težit će da ostvare u dvije etape: u prvoj etapi stvaranje nacionalnih konfederalnih jedinica u BiH, a u drugoj priključenje istih Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.
Glavni štab Patriotske lige (PL) donio je ovu procjenu i plan operativnog djelovanja kako bi osigurao vojnu opciju za realizaciju bošnjačke politike64. Iz citiranog stava očito je da svaki zahtjev za federalnim uređenjem BiH, bošnjačko vodstvo
smatra nelegitimnim, i neprijateljskim činom, i da će se prema protagonistima takve politike odnositi i vojno i politički kao neprijateljima.
Da je legitimno zagovarati federalni i konfederalni model uređenja BiH, prihvatila je i MZ već s Cutilleirovim planom 1992, i Vance-Owenovim planom 1992/1993, te Owen-Stoltenbergovim planom uređenja BiH kao unije triju republika. Zato je bošnjačka informacijska strategija koja je trebala osigurati proizvodnju pristanka na unitarnu BiH, išla na diskreditaciju Hrvatske u međunarodnim krugovima tvrdnjom o umiješanosti hrvatske vojske u BiH, i da vojnim putem želi osigurati svoje političke “apetite”.
Hrvatsku se u medijima optuživalo da ima 30.000 do 50.000 svojih vojnika u BiH. Izetbegović je tvrdio 1993. da su samo u području Mostara četiri gardijske brigate. Predsjedništvo BiH podnosilo je VS UN “prijave” protiv umiješanosti HV u BiH. Glavni tajnik UN Boutros Ghali u pismima predsjedavajućem VS UN izvješćuje da UNPROFOR “nije identificirao ni jedno zapovjedno mjesto” HV u BiH, i daje procjenu da je u BiH “ukupno otrilike 3000 do 5000 vojnika.
Stratezi optuživanja Hrvatske za agresiju i međunarodni sukob u BiH, inzistiraju na udjelu HV u sukobu HVO i ABiH, a prešućuju koliki je bio udio Muslimana-Bošnjaka iz Hrvatske vojske u Armiji BiH, odnosno Muslimana-Bošnjaka poslatih iz Hrvatske u ABiH. Prema službenom dokumentu Personalne uprave MORH-a, u Hrvatskoj vojsci bilo je 928 Muslimana, od kojih je dobar dio prešao u ABiH. Hrvatska je dopuštala ustrojavanje i obuku postrojbi TO BiH na svom terenu: 27. lipnja 1992. u Klani kod Rijeke ustrojena je 7. krajiška brigada; na zagrebačkom velesajmu 30. svibnja 1992. ustrojen je 1. krajiški bataljun odakle je otišao u Travnik. Koncem 1992. Armija BiH traži od Ministarstva obrane RH da pomogne u mobiliziranju vojnih obveznika iz BiH, koji se nalaze u Hrvatskoj. Izetbegović osobno traži dodatnu izobrazbu za 22 pilota MIG-ova i helikoptera za potrebe TO BiH. Cijelo vrijeme rata, i u vrijeme sukoba HVO i ABiH, oko 15.000 ranjenika Muslimana-Bošnjaka liječeno je u hrvatskim bolnicama.
Poseban problem su mudžahedini («sveti ratnici») koji su se borili za islam u postrojbama ABiH. Mudžahedini su vrlo brzo organizirali logor za obuku militanata u Mehurićima, blizu Travnika. U prosincu 1992. postojao je «samo jedan veći odred islamskih fundamentalističkih dragovoljaca, a devet mjeseci kasnije, u listopadu 1993., ‘već imamo najmanje dvanaest odreda’». Njihova nazočnost i «naglasak na vjerskom vojnom sukobu samo su pogoršali stvar», pogotovo što su oni počinili niz zločina protiv Hrvata u srednjoj Bosni.
Postoje naznake da nisu bili pod punom kontrolom zapovjedništva ABiH, i da je kompromis postignut tako što je 1993. Vlada BiH «13. kolovoza službeno zasnovala Kateebat alMujahideen (‘Odred svetih ratnika’) na temelju osobne zapovijedi bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića, kojom je jedinica bila izravno odgovorna». Kako su pak s druge strane u Hrvatskoj uspješno poduzete mjere za prekid logističke, financijske i komunikacijske potpore mudžahedinima pod okriljem humanitarnih organizacija, to zacijelo nije bilo prihvaćeno od bošnjačke politike. Međutim, bošnjačko vodstvo nije moglo protiv toga javno prosvjedovati jer svjetska (ili, preciznije, zapadna) javnost nije odobravala poticanje rata za islam u BiH. Zato je dodatni motiv bošnjačkog potenciranja prisutnosti HV u BiH, bio i taj da se barem na medijskom planu neutralizira činjenica nazočnosti i djelovanja mudžahedinskih postrojbi u BiH.
U medijima se stalno plasira teza o umiješanosti hrvatske vojske u sukob između HVO-a i ABiH, što bi trebao biti dokaz agresije i međunarodnog sukoba u koji je uključena Republika Hrvatska protiv BiH. Intenzitet takve medijske kampanje kulminira 1993. da bi se prikrio pravi razlog muslimansko-bošnjačkog nezadovoljstva: MZ zagovara nakon Vance-Owenova plana (uređenje BiH u 10 provincija), Owen-Stoltenbergov plan (uniju triju republika), a Lord Owen spreman je čak na podjelu Bosne i Hercegovine i formiranje samostalne muslimanske države. S planovima MZ upoznate su sve tri strane. I jedan i drugi plan MZ neprihvatljivi su za muslimansko-bošnjačko vodstvo, koje smatra da bilo koje federalno ili konfederalno uređenje BiH znači “podjelu Bosne i Hercegovine”. Nasuprot tome, hrvatska strana nema razloga za vojni sukob s Muslimanima-Bošnjacima, jer za političkim stolom može ostvariti svoje ciljeve. Iz tih razloga muslimansko-bošnjačka strana želi vojno postići kontrolu nad što većim teritorijem, jer se plaši da će ih izgubiti u političkim pregovorima o uniji triju republika. Zato razvija medijsku kampanju i propagandu o hrvastkoj agresiji na BiH da bi prikrila ciljeve svojih vojnih operacija. O realizaciji tih vojnih ciljeva izvijestio je zapovjednik ABiH u veljači 1994.: “HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”
Sotonizacija protivnika jedno je od prvih načela vođenja medijskog rata86. Izetbegović se drži toga načela: «Postoji jedan fenomen koji zaslužuje da bude proučen: i u ovom i u prošlom ratu na sceni su bili četnici i ustaše. Nije važno kako su se zvali, ali bili su to. Ali četnici i ustaše na kraju ovog vijeka bili su u svakom pogledu gori od onih iz Drugog svjetskog rata».
Informacijsku strategiju koja oblikuje javno znanje i pamćenje u funkciji stvaranja i hrvatske države i federalne BiH, nazvali smo proizvodnja identiteta. Stožerne gravitacijske točke u promociji ove strategije su sljedeće: a) svijet je u procesu svestranih međunarodnih i regionalnih integracija ali istodobno se nacionalno sve više individualizira; multinacionalne države se raspadaju a (mali) narodi ostvaruju svoju suverenost u vlastitoj državi i članstvu u međunarodnim organizacijama; temeljni ideali u strategiji proizvodnje identiteta su nacionalna sloboda, samostalnost, suverena država i međunarodno priznanje;
b) višenacionalne državne koje su uređene kao unitarne zajednice, tj. na hegemoniji jednog naroda, mogu opstati samo silom, i nisu demokratske jer svi konstitutivni narodi ne mogu ostvariti svoju nacionalnu slobodu i interese; c) Bosna i Hercegovina kao demokratska država može se urediti samo na načelima konstitutivnosti i teritorijalnosti tri naroda, tj. kao federacija tri entiteta – bez obzira kako se oni zvali (kantoni, provincije, unija tri republike); d) zahtjev Muslimana/Bošnjaka za ne mijenjanjem unitarnog ustavnog uređenja BiH, smatra se protivnim nacionalnim interesima Hrvata u BiH, tj. njihovom težnjom da se održi neprihvatljiv status quo – status kakav su Hrvati imali u bivšoj Jugoslaviji; teritorijalna osvajanja Srba kako u RH tako i u BiH su neprihvatljiva, i ako se ne mogu riješiti politički riješit će se vojno; e) ni jedno ustavno uređenje BiH ne može se nametnuti silom, jer povijest ukazuje da sve što je građeno na sili prije ili kasnije propada; kako nema dogovora Bošnjaka, Hrvata, i Srba o ustavnom uređenju BiH (vanjskim i unutarnjim granicama) to će konačnu odluku donijeti međunarodna zajednica a Hrvati mogu samo voditi računa o svojim pregovaračkim pozicijama.
Ova informacijska strategija bila je u funkciji hrvatske politike koja je dovela do međunarodnog priznanja RH, i koja je vođena prema BiH. Tu politiku je najvećim dijelom oblikovao dr. Franjo Tuđman. O prvom hrvatskom predsjedniku najčešće se govori kao o političaru i državniku, a zanemaruje se bitna odrednica njegova mišljenja i djelovanja – da je on bio povjesničar. Dr. F. Tuđman svoju politiku nije izvodio ni iz pragmatičnih, ni dnevno političkih razloga ili situacija, već na temelju povijesnih dugoročnih prosudbi do kojih je došao tijekom desetljeća proučavanja europske i hrvatske povijesti.
On je još 1968. u vrijeme okupacije Čehoslovačke od strane SSSR-a, pisao o potrebi ujedinjenja Europe – u vrijeme kada je za mnoge to bila znanstvena fantastika: « .. oblikovanje evropske politike radi preporoda Evrope i poradi njezina izlaska iz procijepa dviju velesila kao samostalnog činitelja na pozornicu međunarodnog života – postala je povijesna nužnost. Sadašnje stanje je trajno neodrživo..». «Evropska zajednica koja bi, u obliku saveza evropskih država, udruženim silama evropskih zemalja spriječila dalje pogoršavanje položaja pojedinih evropskih naroda mogla bi biti najpovoljniji okvir za stvarno oživotvorenje ideje koegzistencije u današnjem svijetu»
Zašto je potrebno upozoriti na ove rasprave i stajališta? Prvo, da se prepozna kako se radi o povijesnim raspravama i procjenama a ne o političkim programima, i drugo, da se radi o stajalištu kako svi narodi imaju pravo za stolom u međunarodnoj zajednici, treće da je ključ razrješenja sukoba u višenacionalnim državama mirno rješavanje problema, i četvrto da se temeljem takvih prosudbi vodila hrvatska politika.
Na ovim postavkama hrvatska je politika od 1990-ih bila dosljedna. Na konstituirajućoj sjednici Sabora RH, prvoj nakon prvih demokratskih izbora, 30. svibnja 1990., dr. Tuđman je rekao: «Na temelju sveukupnoga povijesnog iskustva držimo da se državni suverenitet Hrvatske – u zajednici s ostalim narodima današnje SFRJ – može osigurati na konfederalnim osnovama, kao ugovorni savez suverenih država».
Hrvatska politika je bila svjesna da «sudbina ni jednoga naroda gotovo nikada ne ovisi samo o njegovoj volji», da su okolnosti takve da MZ «ne prihvaća program razbijanja Jugoslavije i promjene granica u Europi, a daju punu potporu demokratskim preobrazbama»97. Zato je hrvatska politika nudila Savez suverenih država, s mogućnošću mirnog razlaza nakon 5-10 godina; dakle, zagovarala je demokratski model razrješenja krize a bila je protiv primjene sile bilo da bi se održao postojeći sustav ili nametnulo neko drugo rješenje.
«Čuvari» Jugoslavije, od SKJ – Pokreta za Jugoslaviju do JUL-a, niti su shvatili niti su mogli prihvatiti da je Jugoslavija mogla opstati samo pod uvjetom da se demokratizira, tj. organizira kao konfederacija. Tako su Jugoslaviju razbili oni koji nisu dozvoljavali njezinu demokratizaciju99, a ne oni koji su tražili da narodi u toj višenacionalnoj zajednici budu suvereni. Iako je slika u projugoslavenskim i srpskim medijima drukčija: za razbijanje Jugoslavije optužuju se Hrvatska i Slovenija.
Lišeno svakog osjećaja za realnost i znanja o demokraciju vodstvo JNA je silom pozivalo na očuvanje Jugoslavije: «Višestranačje je dovelo narode u sukobe.. rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promijeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi.. Bez obzira na stavove Predsjedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće više biti povlačenja. Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena odlukama Slovenije i Hrvatske … Izdajice treba ubiti na licu mjesta bez milosti i razmišljanja..» načelnik generalštaba JNA Blagoje Adžić.
Stajalište i hrvatske politike i informacijske strategije «proizvodnje identiteta» bilo je dosljedno: «ako je Jugoslavija mogla opstati samo kao konfederativni savez, Bosna i Hercegovina može postojati samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda.
Stajalište Izetbegovića i bošnjačkog vodstva bilo je suprotno. Oni su ocijenili da konfederalno uređenje vodi podjeli Bosne i Hercegovine, jer da konfederacija znači tri države, a tada će se Srbi željeti pridružiti Srbiji a Hrvati Hrvatskoj. Zato je bošnjačko vodstvo svaki zagovor (kon)federalnog uređenja BiH politički tumačilo a medijski napadalo kao namjeru podjele BiH.
Optužbe za podjelu BiH prethode ratu u BiH. Teorija zavjere u Karađorđevu, u kojem je navodno dogovorena «podjela» BiH između Miloševića i Tuđmana, jedan je od onih političkih mitova na kojeg se mnogi pozivaju bez dokaza, i protivno činjenicama. Taj mit proizvod je informacijskih strategija kako determinatora kaosa tako i proizvodnje pristanka. Mit o «podjeli Bosne» u Karađorđevu (25.3.1991.), nastao je nakon «podjele Bosne» na trojnom sastanku Tuđman-Izetbegović-Milošević u Splitu 12. lipnja 1991. kada se tijekom «susreta posebno .. razgovaralo o Bosni i Hecegovini Hercegovini, među ostalim i o mogućnosti njezine kantonizacije».
Gotovo da nema medija koji narednih dana nije pisao o toj temi. Mogućnost kantonalnog uređenja BiH dočekana je «na nož» u većini (pogotovo bosansko-hercegovačkih) medija kao «podjela» BiH koja ne dolazi u obzir. Predsjednik Tuđman je o sastanku u Splitu izjavio sljedeće: «Još prije nego što je došlo do ovog užasnog rata, .. ja sam, želeći spriječiti to zlo, otvoreno razgovarao i s Miloševićem i s Izetbegovićem, u četiri oka i zajedno, u Splitu. Rekao sam da za opstanak BiH nema drugog rješenja nego konfederalnog, prihvatljivo za sva tri naroda koji moraju biti konstitutivni. Nisu imali sluha za to». Predsjednik Izetbegović je nakon splitskih razgovora o kantonizaciji BiH izjavio: «Samnom se o svemu tome ne može razgovarati». Izetbegović
Sa stajališta filozofije «generala poslije bitke», tj. imajući u vidu ustavno uređenje BiH kakvo je postignuto u Daytonu, postavlja se pitanje je li se rat u BiH mogao izbjeći? Ambasador Cutileiro smatra da se rat u BiH mogao izbjeći da su predsjednik Izetbegović pokazao više zanimanja za prijedlog kantonizacije, te da je srpski čelnik Karadžić bio strpljiviji i pričekao početak kantonizacije i crtanje karata pod pokroviteljstvom Europske zajednice.
Je li se i informacijski rat mogao izbjeći?
Sa stajališta informacijske strategije proizvodnje identiteta, hrvatska je strana u BiH bila suočena s dva problema: kako suzbiti srpsku agresiju, te kako privoljeti Muslimane/Bošnjake da pristanu na razgovore i politička rješenja prihvatljiva za ostale; tj. da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao «unitarna, jedinstvena, građanska» država. Suprotstavljajući se srpskoj agresiji pripajanja Velikoj Srbiji, u početku cijelog a potom većeg dijela teritorija BiH, te suprotstavljajući se agresiji na Hrvatsku iz BiH, informacijska strategija proizvodnje identiteta promovirala je vrijednosti nacionalne slobode i stvaranja hrvatske države, jedinstva hrvatskog korpusa, suverenosti i konstitutivnosti i Hrvatskog naroda u BiH, potpori Republike Hrvatske Hrvatima u BiH, itd. Ta informacijska strategija nije mogla računati na korištenje medijskih mreža determinatora kaosa, jer su te komunikacije bile pod nadzorom i izvan omeđenog područja krize, u svijetu gdje su vrijedili drugi standardi.
Međutim, ta je informacijska strategija imala za posljedicu stvaranje nepovjerenja kod Muslimana/Bošnjaka, partnera «referendumske koalicije», jer je bila u suprotnosti s njihovom političkom strategijom, i zato je bila u sukobu sa strategijom proizvodnje pristanka na «građansku» BiH. Uspjeh informacijske strategije proizvodnje identiteta u borbi protiv srpske agresije u Hrvatskoj i BiH, imao je negativne učinke za hrvatsku stranu u BiH. Ne zbog «teritorijalnih apetita», tj. stvaranja Velike Hrvatske, već zbog toga što je sa stajališta bošnjačkih nacionalnih interesa zahtjev za konstitutivnošću i teritorijalnošću Hrvata i BiH bilo najefikasinije neutralizirati optužbama za podjelom BiH, i to argumentirati hrvatskim «namjerama» i onda kada su predlagani zajednički gospodardki razvojni programi. Jer, namjere hrvatske politike bile su dosljedne i na gospodarskom planu. Rijetko se spominje, ako uopće, prijedlog predsjednika Tuđmana predsjedniku Izetbegoviću i «predsjednicima odnosno premijerima Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, Slovenije i Ukrajine» da se unutar srednjoeuropske regije razmotri mogućnost «suradnje u nekoliko vitalnih gospodarskih projekata».
Hrvatska je razvojna strategija bila usmjerena k Europi, integraciji u Srednju Europu zajedno s BiH. Bošnjački su razvojni planovi bili usmjereni k zajedništvu s muslimanskim zemljama, koje su «protiv agresije .. pružile značajnu političku, materijalnu i vojnu pomoć», ali i zato da bi istakli neovisnost od druga dva naroda u BiH, i da bi emancipirali svoj politički i kulturni identiteta. Zato su hrvatski prijedlozi dočekivani s podozrenjem bez obzira radilo se o političkim, gospodarskim ili kulturnim programima.
Naime, koncem 1993. predsjednik Izetbegović je ponudio zapadnu Hercegovinu Hrvatskoj: «možete proglasiti pripojenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne Hrvatskoj s time da srednja Bosna ostane u okviru Muslimanske Republike». Predsjednik Tuđman je to odbio jer je vodio računa o cjelokupnom hrvatskom narodu u BiH, i jer je smatrao «Hrvatskoj nije bila u interesu podjela.. .. da postoje dublji zajednički interesi, i zbog strateških razloga, negoli što bi bilo samo pripajanje zapadne Hercegovine» . Predsjednik Tuđman «zbog nerazumijevanja i jednostranog obavješćivanja i bosansko-muslimanske javnosti» govorio je već 1994. o ponudi bošnjačkog vodstva da RH može pripojiti zapadnu Hercegovinu. Tek kada je o tome 2002. progovorio voditelj Misije UN u BiH Jacques Klein, i kada je tu izjavu potvrdio i jedan od posrednika Izetbegovićeve ponude Ivo Komšić, ona je izazvala veći interes javnosti i komentar Izetbegovića da «nije mislio ozbiljno nego je samo ispipavao stvarne Tuđmanove namjere prema BiH».
Hrvatskoj nije bila u interesu podjela’ već ‘strateško povezivanje’ s BiH, i u sklopu toga rješenje ustavnog statusa Hrvata u BiH. Zato je predsjednik Tuđman predložio i potpisano ne samo javni sporazum o suradnji Republike Herceg Bosne i Muslimanske Republike (14.9.1993.), već i tajni sporazum «da se odnosi između bosansko-muslimanske republike i hrvatske republike u okviru Unije Bosne i Hercegovine razvijaju na svim područjima s ciljem stvaranja zajedničke države koja će istodobno stupiti u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom» (14.9.1993.). Međutim, dva dana kasnije (16.9.1993.) bošnjačko vodstvo potpisuje sporazum sa srpskim čelnicima, sporazum koji predviđa raspad Bosne i Hercegovine, jer se precizira da će se u slučaju razlaza Unije sva prava Unije RBiH, automatski prenijeti na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom.
Nakon neuspjeha Owen-Stoltenbergovog plana o uređenju BiH kao unije triju republika, dolazi do promjene u hrvatskoj političkoj strategiji jer ona postupno odustaje od zahtjeva da BiH tvore tri konstitutivne jedinice, tj. da Hrvati imaju pravo na svoju konstitutivnu jedinicu. Kompromis je građen na rješenju da se Federacija uredi na kantonalnom principu ali bez podjele na dva entiteta. «Kompenzaciju» na taj ustupak hrvatske politike s bošnjačke strane bila je da se uspostave konfederalne sveze između Federacije BiH i Republike Hrvatske. Do takve promjene hrvatske politike dolazi u okolnostima kada se bošnjačka strana odlučila na vojno rješenje, koje je imalo za posljedicu etničko čišćenje Hrvata u srednjoj Bosni. Republika Hrvatska je pomagala u sredstvima i naoružanju i HVO i ABiH protiv srpske agresije, ali bila je protiv vojnog uplitanja u bošnjačko-hrvatski sukob već je tražila političko rješenje i pristala na kompromise kako bi se zaustavio rat između Bošnjaka i Hrvata u BiH. Tu promjenu, odustajanje od vlastite konstitutivne jedinice, teško je prihvatio hrvatski narod u BiH, a i vladajućoj stranci u Hrvatskom Saboru bilo je teško dobiti većinu za izvješće o Washingtonskim sporazumima koji će potvrditi takvo rješenje. Zašto? Zato što je «većina Hrvata u BiH rješenje nacionalnog pitanja vidjela u zajednici s Hrvatskom. Neupitno je i da je Franjo Tuđman bio za takvu opciju». Međutim, iz toga ne slijedi njegova opsesija podjelom Bosne kako to tvrdi Izetbegović: «On .. je radio na realizaciji velike Hrvatske, jer je to bila njegova kombinacija. Njegova iskrena kombinacija nije bila nekakva konfederacija, već uzeti jedan komad Bosne i Hercegovine».
«Kombinacija» i povjesničara Tuđmana i predsjednika Tuđmana bila je da se Bosna i Hercegovina ne može održati kao unitarna, «građanska» država, kao replika «Jugoslavije u malom», nakon što su propašću komunizma započeli procesi nagle demokratizacije srednje i istočne Europe. Isto tako nije vjerovao u opstojnost BiH ako se Srbi izdvoje iz BiH. Zato što je čvrsto vjerovao u takve svoje procjene nije morao tražiti i činiti ništa na podjeli BiH: on je kao povjesničar procijenio neodrživost, i opisao pogubnost, hegemonističkih rješenja u višenarodnim državama. Zato je za bosanskohercegovačke Hrvate tražio opstojnost i ravnopravnost kao konstitutivnog naroda, i u tome im je davao političku potporu, jer su bili ugroženi kako od Srba tako i od Bošnjaka.
Srpska je politička elita svoje ciljeve težila ostvariti teritorijalnim prekrajanjem bivše Jugoslavije i etničkim čišćenjem zaposjednutih prostora, kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi. Bošnjačka politička elita poistovjetila se s Bosnom i Hercegovinom, ne ostavljajući Hrvatima (ni Srbima) prostor za političku opstojnost na ravnopravnim osnovama. Obje te politike sustavno su razbijale BiH državu. Izetbegović nije svjestan, ili ne želi biti svjestan, što znači kada se najbrojniji narod u višenacionalnoj državi poistovjećuje s državom: «interesi bošnjačkog naroda su bili potpuno identični s interesima države Bosne i Hercegovine. Jak i organizovan bošnjački narod je bio uvjet opstanka Bosne i Hercegovine. Za mene je borba za bošnjački narod uvijek značila borbu za Bosnu i Hercegovinu. Te ravni nisu bile ni pod kakvim uglovima, već potpuno u istoj osi».
Paradoks je da se bosanskohercegovačke Hrvate i hrvatsku politiku optužuje za sustavno razbijanje Bosne i Hercegovine. Hrvatska politika je jedina strana koja je potpisivala sve ponuđene planove MZ o ustavnom uređenju BiH jer su bila zadovoljena dva uvjeta: konstitutivnost tri naroda, i teritorijalnost (kantoni, provincije, unija triju republika). Hrvati su odustali od unije triju republika, pa čak i od koncepta trećeg entiteta. Činjenica je da je službena hrvatska politika uvijek bila za političko, a nikada za vojno nametanje ustavnog rješenja za BiH, bez obzira na emocionalna očekivanja Hrvata u BiH. Činjenica je također da bez obzira na spremnost hrvatske politike na kompromise, ne bi bilo ni washingtonskih ni daytonskih sporazuma. Hrvatski ustupci radi postizanja mira u BiH političkim putem, nisu otklonili nego su pojačali optužbe da je hrvatska politika dijelila BiH. Hrvatski ustupci na političkom i diplomatskom planu koji su doveli do sporazuma o Federaciji BiH i njezinoj konfederaciji s Hrvatskom, te daytonski sporazumi, nisu doveli do samoodrživog rješenja za BiH, pa ti ustupci nisu mogli biti ni «honorirani» kao uspjeh. Štoviše, u Daytonu konfederacija RH i Federacije BiH stavljena je u drugi plan, a nakon 2000. službena politika RH odrekla se svih washingtonskih sporazuma i obveza po tim sporazumima. Time je informacijska strategija proizvodnje identiteta izgubila na vjerodostojnosti, a javno znanje počinje se oblikovati prema drugim strategijama.
Sve dok vladajuće informacijske strategije budu banalizirale ideju nacionalne i osobne slobode, dok se bude proizvodio pristanak na unitarnu BiH, dok se ne odgovori na pitanje zašto današnji ustroj BiH nije funkcionalan, i dok se ne pronađe rješenje koje će zadovoljiti sva tri naroda – dotle će informacijskim prostorom dominirati informacije koje će biti daleko od dokumenata, činjenica i istine o ratu i događajima koji su određivali prijedloge i rješenja ustavnog uređenja BiH.
Vukovar i Srebrenica primjeri su jedne druge vrste agresije i nespremnosti na multikulturalnost bilo koje vrste. Cilj osvajanja Vukovara je uspostava Vukovara kao srpskog grada. Cilj je osvajanja Vukovara: biti protiv društva koje je tu prisutno i zamijeniti ga protudruštvom; zamijeniti ga srpskim društvom brišući sve dokaze o kulturnom, političkom, povijesnom postojanju starog, prethodnog društva. Jednako tako, cilj srpske agresije na Hrvatsku je stvaranje prostora protudruštvu: brisanjem kolektivnog pamćenja i dokaza o prethodnom hrvatskom društvu. Na takav zaključak upućuju podaci o etničkom čišćenju140 okupiranih teritorija i u RH i u BiH ali i podaci o kulturocidu; podaci da je samo 1991. godine razoreno u agresiji na Hrvatsku 660 objekata – spomenika kulture (od kojih je 126 nacionalnog ili svjetskog značenja); razaranjem je stavljeno izvan funkcije 46 muzeja i galerija, 9 arhivskih zgrada i 22 knjižnice. Bombardirano je i razarano čak 332 povijesna naselja. Protudruštvo svoju ekspanziju nastoji obrazložiti tvrdnjama kao da nikada ništa prije protudruštva na prostoru ekspanzije nije bilo. Zato je zadaća politike u funkciji protudruštva uspostaviti kolektivni zaborav (izbrisati sve tragove, dokaze i spomenike o drugim socijalnim grupama, narodima i kulturama). Istodobno s kolektivnim zaboravom i brisanjem materijalnih dokaza o drugima, ide prikaz opstojnosti i trajne nazočnosti protudruštva na osvojenom području.
Agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kao i počinjene zločine u agresiji, srpsko javno mnijenje, ali i srpska zajednica u Hrvatskoj teško prihvaćaju. Tako još uvijek profesori i bivši generali na tribini Pravnog fakulteta u Beogradu masovni srebrenički pokolj nazivaju «lažima Zapada» i «muslimanskim izmišljotinama». Srbijanski predsjednik Boris Tadić, nije zanijekao zločine počinjene u Srebrenici, ali hrvatsku oslobodilačku operaciju «Oluja» usporedio je sa Srebrenicom i zatražio je međunarodnu osudu Hrvatske zbog zločina nad Srbima počinjenim poslije «Oluje». Što je samo taktika nove proizvodnja zaborava kojom se istina o Srebrenici nastoji poistovjetiti s lažima o «Oluji».
Strategija proizvodnje zaborava koristi se ne samo u promociji nego i u zaštiti ekspanzionističkih politika. Tako je beogradska vlada, pozivajući se na zaštitu nacionalnih interesa, postigla «sporazum sa Haaškim sudom prema kojem će ključni dokazni materijal ostati pod velom tajne jer će za njih važiti ‘mjere zaštite’. Uvid u njih bit će moguć isključivo sucima i nikome više». Izuzeti su od uvida javnosti najvažniji dokumenti o djelovanju jugoslavenskog političkog i vojnog vrha, «odnosno Vrhovnog vijeća obrane (VSO), u razdoblju od 1992. do 1999… Pozivom na nacionalne interese, Beograd je uspio ishoditi da se ne objave neki ključni pisani dokazi sa suđenja Slobodanu Miloševiću, nego ih mogu vidjeti jedino haaški suci» . Beograd je uspio ishoditi da proizvodnja zaborava, neutvrđivanja i neotkrivanja istine, i dalje ostane na djelu. Spomenuti sporazum ukazuje da se dvije informacijske strategije međusobno ne isključuju, nego ponekad ulaze bilo u kratkoročne saveze, ili dugoročne po pojedinim točkama. Očito je da dvije informacijske strategije, proizvodnja zaborava i proizvodnja kaosa, imaju neke zajedničke točke u određivanju pristupa, oblikovanju javnoga znanja i oblikovanju javnih «istina» o ratu u RH i BiH.
U informacijskom prostoru oblikuje se javno znanje. Na javno znanje djeluje niz informacijskih strategija s jasnim ciljevima, nastojeći osigurati informacijsku nadmoć svojoj, a diskreditirati protivničku stranu. Zato je informacijski prostor saturiran informacijama, poluinformacijama, dezinformacijama. Sve te vrste informacija oblikuju javno znanje. Javno je znanje mješavina istina, poluistina i laži. Javno je znanje isto tako podložno brzim promjenama. Informacije najbrže ulaze u informacijski prostor, ali se i najbrže zaboravljaju. Stručna i znanstvena znanja, kulturna dobra i vrijednosti, daleko su trajnije forme znanja koje također imaju utjecaja na oblikovanje javnog znanja. Kada je riječ o društvenim i humanističkim znanostima one svoje sudove i spoznaje oblikuju niz godina nakon što su se određeni događaji zbili, i zato, ako imaju, onda imaju utjecaj na javno znanje s velikim zakašnjenjem.
Najnoviji komentari