Hrvati vole vjerovati u teorije zavjere o padu Vukovara. Njih najčešće šire ljudi koji su sad svi redom veliki stratezi i dušebrižnici hrvatskih branitelja, a od mobilizacije su bježali kao vrag od tamjana, i usput su te iste branitelje opstruirali gdje su stigli. Po njima, Tuđman je izdao Hrvatsku a drug Tito je najzaslužnija osoba za njenu neovisnost. Nad braniteljima Vukovara i Tuđmanovom izdajom istog danas plaču ljudi poput Viktora Ivančića koji danas iz kozmopolitskog, gay-friendly, multikulti – naprednog i liberalnog Beograda pljuckaju po profašističkoj, nacionalističkoj i zadrtoj balkanskoj Hrvatskoj, a devedesetih se žalio svim postojećim novinskim udrugama svijeta i organizacijama za ljudska prava da ga ‘režim želi ubiti’ jer je, poput većine Splićana svog godišta, mobiliziran u HV – i to u debelu pozadinu.
Vukovar je preokrenuo tok rata i zato priču o Vukovaru treba uprljati pričom o Tuđmanovoj izdaji. Ona međutim sadrži jednu veliku rupu koju prešućuju – Tuđman je vratio Vukovar u sastav Hrvatske, i ostvario više nego se itko usudio predviđati prije rata. Jedni govore da je Hrvatska nastala na zločinu, drugi govore, prodan je Vukovar. A zašto su ga onda Srbi vratili Tuđmanu? Bili su nezadovoljni njime i tražili povrat novca ili što?
Vukovarski branitelji, pa i neki Vukovarci koji su tada bili djeca i odrastali su u podrumima, svjesni su i te kako na što ciljaju sve te priče. znaju da bi spašavanje Vukovara i bacanje pojačanja u njega samo prouzročilo tisuće i tisuće mrtvih. Naročito što tada ni oružja osim rumunjskih kalašnjikova nije bilo. Što bi mogla uraditi pojačanja sa sjekirama i motikama, osim poginuti? Ali dušebrižnike Vukovaraca to ne brine. Civili nisu evakuirani? O tome govore oni koji bi bili zadovoljniji da je Tuđman naredio evakuaciju civila ne samo Vukovara, nego i Vinkovaca, i Osijeka, i svega do Šešeljeve linije. No, činjenica je: tko je želio izaći iz Vukovara – izašao je. Tko god je ostao, zna zašto je ostao. Ili je trebalo anticipirati bestijalnost JNA koja je pobila civile po ulasku u grad? A tko su ljudi od kojih su te priče uvijek kretale? Ljudi poput starog spletkaroša i policajca Manolića koji je organizirao uhićenje i premlaćivanje zapovjednika Dedakovića po padu Vukovara, i uvjeravao, a vjerojatno i uvjerio Tuđmana u Dedakovićevu izdaju? Mesića koji je 1994. planirao državni udar, i koji je u doba vukovarske tragedije, prema svjedočenju Kadijevića lobirao kod njega da JNA uhiti Tuđmana i njemu da vlast? Stipe Mesić, Koji je po svemu sudeći ukrao novac za obranu i onda javno za to optužio Milu Dedakovića, optužujue Tuđmana za izdaju?!
Grad je sravnjen sa zemljom, a što se zapravo dogodilo? Pa, primitivci s obje strane se potukoše… Slobo i Franjo zavadiše miroljubiv narod. Pri čemu se, jasno, obavezno zaboravlja da je Tuđman došao u priču tek nakon što je Slobo javno obećao da će biti rata. Dežulović dobro piše, spretno artikulira rečenice i zna dočarati atmosferu, ima stila…. no ja bih ipak volio čuti i kako se jedan splitski novinar, danas doduše beogradski, našao na strani JNA? Tko je Bogoljub koji poznaje sve ‘osloboditelje’ Vukovara i koji je njemu garantirao sigurnost? Pa taj Dežulović zajedno s cijelom ekipom takvih novinara danas maše Glavaševićem kao krunskim dokazom da je grad izdan, a s njegovim ubojicama je šetao ulicama grada isti dan kad je Glavašević ubijen? Dežuloviću, par pitanja za tebe: zašto su ubili Glavaševića, a tebe počastili i prošetali gradom? Zašto se nisi kod Bogoljuba i ‘antifašista’ raspitao za svog kolegu, koji je ubijen kao pas u nekom podrumu na par metara od tebe, dok si ti smišljao kako ćeš ga mrtvog upotrijebiti za propagandu protiv Tuđmana? Tko je i zašto osvajao Vukovar a tko ga je branio? To u tekstu ne piše, a to je osnov neke informacije? I da, kad već kažeš da ti danas ne bi objavio reprint ovog teksta… zašto ne kažeš da taj tekst 1991. nije nigdje objavljen? Ako je i nastao 1991., prvi put je objavljen mnogo, mnogo kasnije… i da, usput, Vukovar nikad nije imao ni blizu 80 tisuća stanovnika.
Tragedija Hrvatske međutim nisu manipulatori, nego hrvatska javnost koja pokazuje određene znakove štokholmskog sindroma. Hrvatska je već dugo zatočenik jedne ekipe koja se ponaša po obrascu klasičnog obiteljskog zlostavljača, viđenom primjerice svojevremeno kod uglađenog Europejca Ljubomira Čučića. Recept je uvijek isti. Žrtvu je prvo potrebno izolirati od obitelji, roditelja, prijateljica, uvjeriti je kako su je oni izdali i kako joj zapravo žele zlo, i kako je vi zapravo štitite od njih, dok god ne postane paranoična prema svima i tako sama onemugoći bilo kome da joj pomogne. To treba uvijek biti popraćeno omalovažavanjem svega što sa žrtvom ima veze i stalnom kritikom svakog njenog postupka kako bi ona posve izgubila samopoštovanje i stalno živjeka pod presingom i u strahu, i zato će na svaki dan kad Hrvatska obilježava neki događaj bitan za njenu povijest biti obilježen ‘otkrićima’ u medijima koji bacaju ‘novo svjetlo’, odnosno blato, na te događaje. Tek kad ste to odradili, može početi pravo zlostavljanje. A to je odrađeno vrlo uspješno, tako da danas ogromna većina Hrvata poludi na spomen branitelja i gotovo u psihozi počne vam objašnjavati kako su oni uništili Hrvatsku i kako je Tuđman izdajica i kriminalac. Na bilo kakav pokušaj argumentacije i propitivanja općeprihvaćenih istina vjerojatno ćete biti proglašeni hadezevcem ili bar idiotom. Onaj koji je izborio neovisnost RH u medijskom saltu mortale proglašen je izdajnikom, a tko je najveći sin ne treba niti pitati. Hrvatsku neovisnost, kažu, nije zapravo izborila HV u Oluji nego antifašisti u Drugom svjetskom ratu. Od koga smo morali Hrvatsku oslobađati 91. ako su je oni već oslobodili 45.? Ma, samo je trebalo Kadijeviću pokazati ustav iz 1974., ali se toga nitko nije sjetio.
orig.post:M.Holjevac, godina 2011.
Najnoviji komentari