Jedinstvo vjere bilo je glavno obilježje religioznog života na Zapadu tijekom prvih stoljeća srednjeg vijeka.
Nakon što je iskorijenjen germanski arijanizam, a drugi narodi obraćeni s pradavnog poganstva, samo su neki pojedinci i manje grupe krivovjernika činili
iznimku u jedinistvu kršćanske -katoličke vjere europskih naroda.
Iako se čini paradoksalno, kršćanstvo je trebalo dosegnuti svoj vrhunac
-počevši od dvanaestog stoljeća- da bi se na obzorju povijesti kao društveni fenomen ponovno pojavilo krivovjerje.
https://katolickiodgovori.wordpress.com/2016/02/23/krivovjerja/

Neka od ovih krivovjerja povezana su sa snažnom strujom prenaglašavanja kršćanskog siromaštva, koja se osjetila u Crkvi tijekom dvanaestog i trinaestog stoljeća. Plod te težnje bili su prosjački redovi i širenje franjevačkog duha među svim društvenim slojevima.
Ali je franjevački pokret također imao ekstremne pojave iz kojih su nastale radikalne grupe (humilijati), fratićeli – usko povezane s “produhovljenim” dijelom reda. Neke od tih grupa otvoreno su prešle granicu i ušle u krivovjerje, primjerice valdenzi, koji su se prozvali po svom osnivaču lionskom trgovcu Petru Valdesu. Valdenezi su se posve odvojili od Crkve i na sjeveru Italije osnovali sektu koja se kasnije priključila protestantskom pokretu
.

Ipak, veliko srednjovjekovno krivovjerje bilo je katarsko ili albigensko, nazvano po gradu na jugu Francuske(Albiju), koji je bio među njegovim glavnim rasadištima. Katarsko je krivovjerje niknulo iz staroga religioznog pokreta, mješavine gnostičkih i dualističkih elemenata, kao što su bili paulicijani(pavlićani) ili balkanski bogumili.

Katari su se organizirali kao Crkva , s odabranom grupom “savršenih” ili “čistih” i mnoštvom jednostavnih pristaša.

Pape su nastojale suzbiti albigensko krivovjerje religioznim mjerama, kao što su misije u kojima je sudjelovao Dominik Guzman i njegov biskup Diego. Slab uspjeh ovih misija i ubojstvo papinskog legata, naveli su papu Inocenta III. da pozove na križarski pohod protiv albigenza.

U tom su se pohodu pomiješali religiozni i svjetovni interesi -plemstvo s juga borilo se na strani albigenza kako bi zaštitilo svoje posjede od baruna sa sjevera, koje je predvodio Simon de Montfort.
Vojnu pobjedu križara dovršila je netom stvorena inkvizicija, čiji su prvotni cilj bili katari, prvi srednjovjekovni krivovjerci koji su usojeli svoje učenje duboko ukorijeniti na jednom području kršćanskog Zapada.

Velika proširivost krivovjerja dovela je do stvaranja inkvizicije.
Inkvizicija je bila ustanova koja je imala za cilj obranu vjere i suzbijanje krivovjera. U tom su se nastojanju nadmetali crkvena i civilna vlast.
Car Friedrich II.(veliki protivnik pape) – proglasio je zakon koji je krivovjerje kažnjavao smrću spaljivanjem na lomači(1220.)..
S druge strane papa Grgur IX. ustanovio je papinsku inkviziciju (1232.), koja je imala ulogu očuvanju vjere, tada smatranu najvećim javnim dobrom.
U svakom slučaju, postupci inkvizicije imali su velikih mana koje na poseban način smetaju senzibilitetu današnjeg čovjeka.
Isto možemo reći i o kaznenim mjerama koje su uključivale smrt kao kaznu za čin krivovjerja. Inkvizicija je imalu tu nesreću da bude dijete svog vremena i nastane u trenutku opće rigorizacije pravnog sustava, kao što je bio slučaj s prihvaćanjem rimskoga prava.

U ranomu srednjem vijeku pojavile su se nove krivovjernih učenja koja se sa punim pravom mogu nazvati pretprotestantskim. U spisima oxfordskoga sveučilišnog profesora Wiclifa mogu se pronači stavovi koje je Crkva osudila, a podudsraju se s osnovnim tezama reformatora XVI.stoljeća: načelo po kojem je Sveto pismo jedini temelj vjere, Crkva kao nevidljiva “zajednica predodređenih”, opće svećeništvo vjernika kao jedino svećeništvo, njekanje stavrne Kristove prisutnosti u Euharistiji, oštra kritika papinstva i tako dalje..

Wiclifov nauk značajno je utjecao na djela i propovijedi Jana Husa, svećenika i predavača na Praškom sveučilištvu. Husove ideje naišle su na dobar prijam u njegovoj domovini Češkoj. Optužen za krivovjerje, nastojao se opravdati u Konstanzu, ali je bio osuđen i spaljen na lomači 6.srpnja 1415.godine.
Husova smrt uzbunila je njegove sunarodnjake koji su ga smatrali ne samo vjerskim mučenikom nego i nacionalnim junakom.
To je bio povod sukobima Čeha s Njemačkim Carstvom koji su završili sporazumom, takozvanim Praškim kompaktom..
Na temelju toga sporazuma umjerenim husitima odobrene su neke liturgijske posebnosti, među kojima i pričest pod obje prilike, po čemu su dobili naziv utrakvisti.

U predvečerje reformacije Češka je crkva sa svojom podjelom na katolike i utrakviste predstavljala dotada podvojenost u ostalom dijelu kršćanske Europe.

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *